Epizoda sa Lavrovom ni izbliza nije okončana, njeni recidivi u ovdašnjoj stvarnosti imaju značenje pripadanja i izdaje. Rascjep srpske politike na željeno i moguće i njeno praktično gašenje, doveli su Srbiju u još jedan bezizlaz. Možda je utješna okolnost da smo stalno na raskrsnicama i bespućima, osim što je ovo danas ipak nešto drugačije.
Njemački kancelar ne dolazi u Beograd da pregovara, nego da izdiktira zahtjeve i uslove. Vladar će možda morati da se opredijeli za još jedno historijsko „ne“, u ovom času ni on još ne zna kome. Mada bi nešto iz njegove preventivne kuknjave i serije žalopojki moglo da se nasluti. Pokušaće da bude dovoljno neodređen i obmane sve strane svojim nejasnim zapomaganjima, da sebi pribavi još malo vremena, i uzme daha za nove podvige.
Teško je vherovati da će mu to biti dopušteno. Jedan je od mudraca koji nosi i Moskvu i Berlin u srcu, na jednoj strani su mu bile emocije, na drugoj krilo Angele Merkel dok je trajala. Srbija se držala svoje nepostojeće neutralnosti, sa malo saveznika i mnogo protivnika, tražeći puteve koji su teško prohodni. Na njima je bilo važnije sačuvati vlast nego tragati za oporavkom polumrtvog društva.
Sada se zatekao u tjesnacu između agresivne putinofilije svojih pristalica u masama i u vlasti, i moguće izolacije ako odbije, ili bude rezervisan prema paketu koji donosi Šolc.
Sigurno je da će tražiti još vremena da bi donio odluku. Naprimjer, dok se formira vlada. To je navika koja ga čuva od posljedica onoga što mora da učini. Nije poznato šta on misli da mora, niti šta misli o tome da je sebi uzeo da odlučuje u ime svih.
Moskva želi da sačuva posljednjeg prijatelja na Balkanu. Ambasador Harčenko je čak i zaprijetio u slučaju da Vučić to prijateljstvo dovede u sumnju, uvodeći u prijetnju čak i neke „socijalne posljedice“. Loše je što se u neprijatnim ezopovskim lekcijama kriju mnoge zamke i nejasne poruke, još gore što je ruski ambasador prekoračio granice pristojnog diplomatskog ponašanja. Socijalne posljedice, to bi moglo da znači bilo šta, a ništa od toga nije dobro. Možda prije svega masovni otpor fanatizovane gomile u slučaju revizije sadašnjeg nivoa ideje o prijateljstvu.
U ovom danu mogućih velikih odluka, izgleda kao da je Srbija ostala bez prijatelja. Zagrljaj iz Moskve je uobičajeno medvjeđi. Evropa nas više želi kao pristalice nego kao prijatelje. Za Srbiju je po ko zna koji put izbor kategoričan: tvrdoglavost ili izolacija. Ali, kakav god bio, to neće biti izbor Srbije nego njenog jedinog upravitelja i onih koji ga stežu mengelama. Možda bi on u očitoj panici koja ga sedmicama drži, želio da podijeli odgovornost sa nekim, ali više to niko ne želi da dijeli sa njim. Suviše je dockan za akumulaciju zajedničke pameti. Iz jedne ovakve, ne može se dobiti ništa dobro, osim pod teškom presijom.
Još večeras će nam objašnjavati šta mu je sve nuđeno da uradi, šta je prihvatio, šta odbio, šta je na kraju ispalo i kako je sačuvao Srbiju. Ne znam šta bi za Srbiju bila dobra vijest iz glave koja saopštava uglavnom loše. Možda postoji model koji Srbiju neće voditi u izolaciju, a da u isto vrijeme budu izbjegnute prijetnje Rogozina dalekometnim projektilima „koji ne podliježu zabrani letenja“.
Šolc bi mogao da ponudi Vučiću dva, za njega neodoljiva mamca: neuporedivo izdašnija ulaganja u Srbiju uz raskrčen put ka EU i garanciju da će ostati u dvoru. Ovo drugo mu je mnogo važnije, i od Merkel je to dobijao bezuslovno. Šolc će donijeti teške uslove, i zna se šta oni znače: sankcije Moskvi.
Značaj sankcija je uglavnom simbolički, i u tim simbolima je čitav problem. Bila bi uzdrmana čitava mitologija o nečemu što je postojalo uglavnom kao emotivno naslijeđe i čuvano u okvirima pravoslavnog univerzuma. Neka verzija rezolutnog prijateljstva danas je daleko potrebnija ruskoj oligarhiji nego srpskoj. Odlazak Srbije iz te sfere mogao bi da bude shvaćen u Moskvi kao dramatični preokret.
Svoju neutralnost, koju je Vučić podijelio na političku i vojnu, Srbija će morati da definiše ponovo. Prije svega posle saznanja da neutralnih u modernom svijetu nema, i da pogrešno tumačenje suštine teških kriza stvara opasne zaplete. Ako ne pripadamo nikome, ne znači da smo neutralni. To je samo proces opredjeljivanja za mogućnost koju smo možda prepoznali kao svoj najbolji izbor. Ili je to neko učinio umjesto nas.
U svemu što je loše, dobro je da Srbija ima bar još malo vremena da izabere. Makar nekoliko sati. Ili je samo ostavljena takva iluzija, piše Peščanik.