Obožavao sam te slatke žvake, mama mi je rekla: “Čekaj me tu, idem da ti ih kupim, brzo se vraćam”. Ali ona je otišla i nikada se više nije vratila. Ostao sam sam i čekao je… Čekao sam mjesecima dok nisam shvatio da zaista neće doći.
Ovim teškim i bolnim riječima, M.P. (47) (puno ime poznato redakciji), rođen u Pirotu, za Telegraf.rs opisuje trenutak kada ga je majka ostavila na vratima doma za nezbrinutu djecu “Drinka Pavlović” u Nišu krajem osamdesetih godina prošlog vijeka.
Dom je osnovan 1984. godine u Nišu i u njemu su živjela djeca iz svih krajeva nekadašnje Jugoslavije. Tada nisu znali za nacionalnost ili vjeroispovijest, svi su imali istu sudbinu – odrastanje među strancima ne znajući svoj pravi identitet. Svi su bili različiti, ali sudbina ih je spojila kako bi postali jedna velika porodica.
On je stigao tamo na prevaru i teško je prihvatao tu činjenicu, ali kasnije je shvatio da nije jedini dijete koje je prošlo kroz istu sudbinu. Na vratima doma ostavljane su i bebe, neki su imali samo jednog roditelja, neki su bili napušteni i od oca i od majke, a neki nisu ni znali ko su im roditelji.
– Baš ispred doma stajao je autobus koji je išao na liniji Bubanj – Donja Vrežina. Stajao sam na hodniku mjesecima, čekajući je sve dok mi vaspitačica nije rekla: “Nemoj čekati, majka ti neće doći, otišla je u Hrvatsku. Znaš tu i tu osobu, kod nje je otišla, zato te je i ostavila”. Kasnije sam saznao da je imala supruga i djecu, ali ne krivim njega što nije htjela, on nikoga ne bi mogao natjerati – započinje naš sagovornik priču za Telegraf.rs.
Kako nam kaže, ne krivi ni majku za njenu odluku, jer od toga nema koristi. Tek prije dvije godine pronašao je očev grob, iako oca nikada nije vidio. Ali zahvalan je što mu je dao prezime i on se ne osjeća kao nepriznato dijete.
– Saznao sam da mi je otac iz sela u okolini Pirota. Pokušao sam stupiti u kontakt s očevom obitelji dok sam bio mlad, ali su me se stidjeli, čak su mi slali pisma da nikome ne govorim da smo povezani. Tada sam to prihvatio, ali sada razumijem što to znači – kaže nam.
Život u domu i rat u Jugoslaviji
Pričajući o godinama provedenim u domu, ističe uglavnom pozitivne stvari jer pamti dobra vremena – djecu s kojom je dijelio sve, koja su mu zamijenila obitelj. No, nije sve bilo sjajno. Život tih mališana bio je prepun izazova, a vaspitači i čuvari doma bili su im jedini uzor.
– Bilo nas je iz cijele bivše Jugoslavije, išli smo na ljetovanja i zimovanja, imali smo privilegije ovisno o situaciji. Sjećam se kako bi mnoga djeca odlazila na odmor s obitelji, a ja bih ostajao sam u domu. No, tada bih imao pažnju vaspitača, što me veselilo jer sam bio jedini – prisjeća se naš sagovornik djetinjstva punog slika koje mu teže pada kako odrasta.
No, idilu u domu prekinuo je rat u Jugoslaviji, pa su i oni, kao domska djeca, osjetili posljedice sukoba.
– Tada to nisam shvaćao, ali godine me kasnije stigle. Višak sam čovjek, ali me sitnice sada mogu rasplakati. Politika je utjecala na nas, slali su domsku djecu u rat, a iz našega doma jedan dečko je poginuo jer je pokušao pobjeći. Nakon toga su se promijenili naši odnosi prema osoblju i svemu ostalome, dom više nikada nije bio isti – priča nam on.
Postupno je počeo praviti probleme i često bi bježao iz doma, pa su ga prebacili u stroži dom, no on je i dalje bježao, što ga je dovelo do vaspitno-popravnoga doma u Kruševcu. Tamo je shvatio da želi promijeniti svoj život i postati bolja osoba.
Život nakon doma i susret s majkom
Nakon što su se vrata doma zauvijek zatvorila, shvatio je da je potpuno sam i morao je sam odlučiti kojim će putem krenuti. Usprkos svim izazovima, uspio je otići u inozemstvo, zaposliti se, oženiti i osnovati obitelj. Iako se razveo, održava kontakt s bivšom ženom, ima petoro djece te radi u transportu. Odlučio je ulagati u svoju kuću u Srbiji i osjeća potrebu da se vraća u svoju domovinu svaki mjesec kako bi posjetio majku i svoj dom.
Njegova biološka majka i on se oslovljavaju imenima. Prošle godine je pomogao majci kad je slomila butnu kost, bez ikakve podrške drugih. Unatoč svemu što se dogodilo, on je zahvalan što se uspio izboriti za svoje mjesto u životu.
Proslava i sjećanje na prošle dane
Nakon toliko godina, bivši stanovnici doma se redovito okupljaju u Nišu kako bi se prisjetili svoje prošlosti i prijateljstva koje su stekli. Bez obzira koliko teško bila prošlost, to je njihov život i kroz zajednička sjećanja postaju opet jedna velika obitelj.
– Svake godine se sastajemo na proslavi. Pričamo, plačemo i prisjećamo se zajedničkih uspomena. Rezerviramo hotel, iznajmimo restoran i proslavljamo. Uvijek prikupimo novac kako bismo darovali djecu u domu, a preostalu hranu od proslave donesem njima. Emocije su neopisive, ponekad teško pričati. Prvi put u životu, jedno dijete u kolicima me pitalo: “Hoćeš li me odvesti odavde”, jednostavno nisam imao odgovor. Ti trenuci su nezaboravni – govori on.
Njegova priča nije tužna, već inspirativna, pokazujući da se u životu može prevladati svaka prepreka ako vjerujete u sebe. Nakon svih promjena, sada uživa u zreloj dobi kao obiteljski čovjek, sin i otac.
Objava Mama me je ostavila u domu, “otišla po žvake” i nije se vratila pojavila se prvi puta na PressMedia.
Izvor: ( pressmediabih.com / Javno.ba )