Zna to najbolje, ovih dana, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Stislo ga sa svih strana, a koliko juče se činilo da vrlo uspješno upravlja brojnim krizama (od kojih mnoge i sam kreira!) i određuje ritam zbivanja.
Piše: Faruk Kajtaz
Ko zna šta se to dogodilo u glavi srbijanskog predsjednika, ali gotovo svi njegovi potezi nakon dva slučaja nezapamćenih masovnih ubistava u Srbiji su bili – duboko pogrešeni. Kao da je namjerno radio u korist vlastite štete!
Laki je malo nerovozan…
Prije svega, to njegovo uvjerenje da će se sve „riješiti“ onako kako se to da sada radilo…uz princip čvrte ruke neupitnog vladara i zdušnu podršku medijske mašinerije bez presedana. Zaveden svojom dugogodišnjom neupitnom vladavinom u Srbiji, Vučić nije shvatio da se nakon brutalnih ubistava u Srbiji nešto duboko i strukturno važno “prelomilo” i da više ništa neće biti isto.
Od prvog dana se ponašao kao da se treba samo primiriti da “prođe oluja”, pa će opet biti sve po starom. Danima je odlagao i da posjeti mjesta masovnih ubistava i onda je to uradio tajno i sam!?
Da izbjegne novinare i neugodna pitanja javnosti…skrivajući se iza pijeteta žrtava.
I kada se masa “probuđenih” građana zakotrljala ulicama Beograda, opet je olako isprovociran i „pijan“ od prevelike kontrole nad svime zakazao „kontra miting“, nesvejestan da će taj potez samo dalje ujediniti politički nezadovoljne građane, kojima su ubistva u Srbiji bila ona…zadnja kap, koja je samo prelila čašu.
Uvjerila ih da režim neće otići sam na izborima…
Na manje-više spontana okupljanja u Beogradu, koja su sve iznenadila masovnošću, reagovao je vrlo bahatom najavom „najvećeg mitinga u istoriji Srbije“. Nekim svojim Gazimestanu u Beogradu. Bila je to demonstracija moći državnog aparata upregnutog u korist i za interese tek jedne stranke i samo „jednog čoveka“.
Za razliku od okupljanja građana i opozicije, koji su odisali pravom energijom i spremnošću da se djeluje zajedno i do kraja, Vučićev kontra miting je djelovao poput nekakvog relikta prošlosti. I pored velikog broja građana Vučić je u toj kišnoj beogradskoj večeri izgledao poput „Stranca u noći“.
Organizovani dolasci autobusima…masa prisutna tijelom, ali ne i duhom…pažljivo poredani govornici sa unaprijed ispisanim govorima i na kraju ON…pokisao i bez prave poruke, koja bi „zapalila mase“. Da poput Slobodana Miloševića nekada masi u ekstazi poruči…volim i ja vas…
Potrošen i “sam u gomili”. Na konopcima…
Sada je spreman i za žrvovanje par manje važnih figura, ali još uvijek nije za istinski i Srbiji prijeko potrebni društveni dijalog. Još vjeruje kako može svojim spinovima – mješavinom nerealnog optimizma i prijeteće tragedije (koja samo što nije stigla!) okrenuti situaciju u svoju korist i strateški pričekati da se nezadovoljna Srbije „ispuše“.
Pristane na par palijativnih mjera i time se zadovolji.
Vučić svojim starim trikovima još uvijek pokušava pronaći rješenje za ubjedljivo najveću krizu u toku svoje decenijske vlasti. Problem sa tom „strategijom“ je u tome što je pročitana od ogromnog broja građana, koji – osim toga više nisu spremni samo stajati i čekati da se problemi riješe sami od sebe.
Negdje duboko u sebi Vučić je itekako svjestan takve situacije, pa se pokušava izvaditi nuđenjem novog modela političkog angažmana. SNS je „kontaminiran“ i previše opterećen brojnim aferama, pa se okreće novom „projektu“ – populističkom Narodnom pokretu. Sprema se za izbore, ali kao „zadnju opciju“. Hajmo skupa…hajmo zajedno…za našu decu i Srbiju nade.
Vučić je krenuo na put praktičke puzajuće abdikacije, ali nastoji da to tako ne izgleda! Zato se opet „prepakuje“. Nudi nove „fore i fazone“.
Kao što je nekada, poput smrdljivih starih čarapa, odbacio Šešelja i penzionisao „Tomu grobara“, tako se danas ritualno odriče i svoje vlastite političke kreacije – stranke SNS, koja će potrajati samo do prvog okupljanja Narodnog pokreta. Kao politički „interregnum“ do novog pokreta-spektakla.
SNS je „politički mrtvac“, koji vjeruje da sa kozmetičkim mjerama može preživjeti. Preobući se i prevariti javnost. Izvući zeca iz šešira…
Populizmom i nacionalizmom…a kako drugačije? Uz vetar, zastave, Kosovo kao “srce Srbije”…i naravno neizbježne sendviče!
Da se nešto pregrize…dok Vožd mudro zbori!
