back to top

U Jugoslaviji je važila za veliku zvijezdu, danas se rijetko ko sjeća nje: ‘Ljudi su me zaboravili, ali boli me što…‘

Bila je prvakinja Jugoslavije u svim kategorijama, a 1983. godine zvanično je bila treća svjetska juniorka. 

Na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984. godine, gdje je tenis bio pokazni sport, osvojila je srebrnu medalju izgubivši u finalu od Steffi Graff. Iste godine igrala je finale FED kupa i bila 27. na WTA tabeli.

Ona se sada u razgovoru za Večernji.hr prisjetila početaka svoje karijere.

– Moja prva sportska ljubav bio je ustvari stoni tenis. Čak su me roditelji upisali u stolnoteniski klub. No meni je bilo puno jednostavnije trenirati tenis jer smo stanovali ispod terena na Šalati. Voljela sam igrati i rukomet, ali kako sam kao mala počela postizavati sve bolje rezultate u tenisu, tako sam na kraju izabrala taj sport za svoj put – govori Sabrina. 

Brzo je iz rekreativnog tenisa prešla u ozbiljni. Treninzi su bili sve jači, sve kvalitetniji i sve češći…

 – Da, počela sam trenirati s deset godina, a s 12 sam postala prvakinja Jugoslavije. Bilo mi je lijepo odlaziti i igrati na raznim turnirima. Kad sam imala 14 godina, igrala sam s puno starijim igračicama i pobjeđivala sam ih. U to vrijeme velika suparnica bila mi je Renata Šašak. U toj prvoj fazi ona je bila bolja od mene i to me samo dodatno motivisalo. Htjela sam biti bolja od nje. Nas dvije odrasle smo zajedno i danas smo velike prijateljice. Puno toga, dobroga i lošega, prošle smo zajedno – istaklaje Sabrina.

 Veliki uspjeh uslijedio je u FED kupu gdje je s reprezentacijom bivše Jugoslavije bila treća. 

– Da, tada su za reprezentaciju igrale dvije Hrvatice – Šašak i ja te Slovenka Mimi Jaušovec. Nažalost, taj se rezultat nigdje u Hrvatskoj ne spominje kao uspjeh, već se pripisuje Srbiji, što nema nikakve veze. To mi jako smeta. Godinu dana prije za reprezentaciju bivše držale igrale su tri Hrvatice, Renata, ja i Tanja Dubravčić i bile smo osme. Ni to se nigdje u Hrvatskoj ne spominje niti se cijeni. Smeta mi što se moja srebrna medalja s Igara ne cijeni dovoljno. 

Goleš je učestvovala i na Olimpijskim igrama u Los Angelesu. 

– Bilo se jako teško kvalifikovati za Olimpijske igre. Srećom, upala sam direktno kao tada treća juniorka na svjetskoj rang-listi. U olimpijsko selo došla sam sedam dana kasnije od ostalih sportista jer sam prije igrala na jednom turniru. Cimerica mi je bila Renata Šašak, a bilo mi je čudno uživo vidjeti neke sportaše koje sam ranije gledala samo na televiziji, primjerice Matu Parlova, koji je tada bio trener, i Krešimira Ćosića. Najviše sam se družila s košarkašima, odlazila sam na sve njihove utakmice. Što se tiče turnira, bila sam na rubu poraza u drugom kolu kada sam igrala protiv igračice iz Hong Konga. U finalu sam imala 4:1 u trećem setu, a onda su me počela boljeti leđa i Graff me na kraju pobijedila. Sjećam se da mi je medalju uručio Juan Antonio Samaranch. Španski teniseri koji su tada osvojili medalje prije nekoliko godina dobili su nagrade za taj pothvat. Kod nas se ta medalja uopće ne priznaje jer, kao, tenis je tada bio samo pokazni sport. U to vrijeme bila sam sama, druge vrhunske teniserke imale su trenera, doktora, psihologa, cijeli tim iza sebe. Ja sam uvijek na turnire putovala sama. Teško je bilo pronaći sponzore. Pomagali su malo roditelji, većinom sam sama finansirala svoje odlaske na turnire. 

Goleš ističe da se danas osjeća zaboravljeno.

– Moglo bi se tako reći. Nema me u medijima više od dvadeset godina. Ljudi su me zaboravili, ali boli me što me se Hrvatski teniski savez nikad ne sjeti kada su neke godišnjice – govori Sabrina koja je bila prva selektorka hrvatske FED reprezentacije, od 1992. do 1994. godine. 

Na pitanje žali li za nečim u svojoj karijeri, Sabrina kaže:

– Žao mi je što sam prestala igrati s 25 godina i žao mi je što nisam produžila karijeru za dvije godine jer bih onda igrala za Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine. 

sport1.oslobodjenje.ba

drugi upravo čitaju