U zadnjim danima svog života borio se s teškom bolešću.
On je naime, nakon što je prošao put smrti od Srebrenice do Tuzle, po povratku na svoje ognjište, u selo Kamenice, odlučio svoj život posvetiti onima kojih više nema, koji do danas nisu našli svoj smiraj.
Ramiz je tragao za izgubljenim kostima i pomagao da se kompletiraju tijela nesretno ubijenih Srebreničana, koje njihove porodice do danas nisu ukopale. I to je radio godinama. Besplatno.
- Odlučio sam da krenem da tražim, ne bi li prepozano. Da nađem braću i oca. To mi je bio cilj. Tragajući po tim šumama i potocima, ipak nisam uspio da pronađem svoju porodicu, jer nisu bili tu. Tada sam vidio da ima dosta skeletal i kostiju. Odlučio sam da skupljam te kosti, jer znam kako je meni bilo kada nisam odmah pronašao svoje. Suosjećao sam se sa ostalim porodicama koji su tragali za svojim voljenima – navodio je Ramiz Nukić u emisiji “Sudbina” za Hayat TV.
Malo ko ima da nije znao njega i njegovu nevjerovatnu priču, jer je Ramiz pričao gotovo nestvarnu priču. Na momente jezivu. Ono što je on radio malo ko bi i pomislio da učini.
- Kada sam pronašao svoje i ukopao ih u Potočarima nekako mi je bilo lakše. Kao da su bili u kući. To me je još više motivisalo da tragam za drugim ljudima koji su ubijeni. Nisam vodio evidencije, bilo mi je bitno samo da pronađem, ali otprilike do sada sam pronašao preko 300 ljudi – rekao je Ramiz prije svoje smrti za Hayat.
Kada se tek vratio bilo je straha zbog mina i tada se nisu mogli tražiti posmrtni ostaci. Izbjegavali su da traže. Ali Ramiz dok dok je bio živ mrtvih se nije bojao, i nikada nije odustao.
- Nalazio sam na dječije kosti. Vidjelo se po zubima i obući da su to mlade osobe. Na početku, kada sam se vratio, to je bilo od 2008. do 2009. godine, tada nisam imao struje. Jednu noć nisam bio kući. Kada sam se vratio žena mi je rekla da je neko kucao na vrata. Drugu noć nisam otišao nigdje, svijeća je gorjela. Tada sam i ja čuo da neko kuca i da otvara vrata. Nije bilo nikoga, ali ja sam znao šta se dešava. To se ponavljalo par noći za redom. Ali jednu noć kada sam izašao da vidim ima li koga čuo sam krik od kojeg mi se krv zaledila u žilama. Taj krik je čula i moja žena i moja djeca – iako su mu se dešavala takve stvari, to Ramiza nije spriječilo da nastavi da traži kosti ljudi koji su svirepo ubijeni u ratu.
SVAKI DAN JE TEŽAK, A 11. JULI NAJTEŽI
U trošnoj kući Ramiz je stanovao sa bolesnom suprugom i unukom. Jedan sin mu je u Banovićima, a drugi najčešće u Tuzli, gdje radi na dnevnicu. Preživljavanje.
Bližio se tada još jedan tužni 11. juli. Uz težak uzdah, Ramiz je govorio da je njemu svaki jednako težak, ali mora se živjeti.
- Dok sam živ i kad god mogu, ja ću tražiti. Ja ne znam koga sam pronašao, oni mene o tome ne obavještavaju, ali meni je važno da ja pronađem što više i da se ljudi ukopaju – navodio je Ramiz za Hayat.ba.
Ova mala priča o ljudskoj gromadi – Ramizu Nukiću iz sela Sandići nedaleko od Srebrenice, je samo bila dio njegovog svakodnevnog teškog života. I pored svoje tragedije, on je smogao snage i hrabrosti da svih ovih godina, pomaže i olakša brojnim porodicama da njihovi najmiliji pronađu vječni smiraj.
Prema podacima Instituta za traženje nestalih, još se traga za ostacima gotovo hiljadu ubijenih Srebreničana. I ne samo Srebreničana, širom Bosne i Hercegovine brojne porodice još nikada nisu pronašle kosti svojih najmilijih.
(E.P.)
Video pogledajte i OVDJE.