U svom prvom obraćanju naciji 21. februara 2022. godine Putin je istaknuo da Ukrajina nikada nije postojala kao samostalna država, da je Ukrajinu stvorilo boljševičko rukovodstvo. Staljin je, kako je ustvrdio Putin, Ukrajini dao neke teritorije koji su prije toga pripadali Poljskoj, Rumuniji i Mađarskoj, a 1954. godine Hruščov je Rusiji uzeo Krim i dodijelio ga Ukrajini. Pritom Putin nije spomenuo da je, na zahtjev SSSR-a, Ukrajina bila članica Ujedinjenih nacija i u vrijeme postojanja SSSR-a. Nije spomenuo ni to da su se lideri Rusije, Ukrajine i Bjelorusije 1991. godine dogovorili da istupaju iz SSSR-a i da time stvaraju samostalne države. Činjenicu da je Ruska Federacija priznala Ukrajinu kao neovisnu državu on je u tom govoru tretirao kao posebni znak milosti prema Ukrajini koja takvo što ni po čemu nije zaslužila. Još mu se manje važnim činilo spomenuti činjenicu da je Budimpeštanskom deklaracijom iz 1994. godine Rusija, zajedno sa Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom, preuzela obavezu da bude garant sigurnosti Ukrajine u zamjenu za njeno odustajanje od nuklearnog naoružanja.
Tim govorom Putin je ustvrdio da je sve što je u Ukrajini ikad stvoreno, zapravo, bilo dar ili carske ili sovjetske Rusije. On je tada posebno naglasio da „Ukrajina, u biti, nikad nije imala održivu tradiciju svoje trajne državnosti. A počevši od 1991. godine krenula je putem mehaničkog kopiranja tuđih modela koji su odvojeni i od povijesti i od ukrajinske stvarnosti.“
Nijednu ukrajinsku vlast poslije državnog udara 2014. godine Putin ne smatra legitimnom neovisno o tome što su dvaput provedeni parlamentarni i predsjednički izbori. Zapravo, činjenica da su ti izbori bili demokratski i da je mirnim putem dvaput promijenjena vlast on smatra izrazito problematičnom. Po njegovom shvaćanju, u Ukrajini na vlasti moraju biti ne političari koje građani izaberu na demokratskim izborima, nego oni koje Kremlj smatra prihvatljivim sa stajališta interesa Ruske Federacije.
Polazeći s takvih stajališta, Putin je odlučio priznati Donjecku i Luhansku oblast, administrativne oblasti u okviru Ukrajine, kao neovisne države i sklopiti s njima sporazum o saradnji. Velike dijelove tih oblasti okupirali su proruski pobunjenici 2014. godine. Tim sporazumom Rusija se obavezala da će pobunjeničkim vlastima pomoći da uspostave vlast na cijelom teritoriju tih oblasti i da će ih odbraniti od pokušaja Ukrajine da ih integrira u svoj ustavnopravni poredak.
Kao što je poznato, 24. februara 2022. godine Rusija je otpočela agresiju na Ukrajinu. Cilj nije bio samo navodno oslobađanje dviju oblasti, nego okupacija cijele Ukrajine i svrgavanje demokratski izabrane vlasti. Opravdanje za agresiju bila je nužnost denacifikacije i demilitarizacije Ukrajine. Predstavljajući ruskoj javnosti demokratsku Ukrajinu kao poligon za budući napad NATO saveza na Rusiju, Kremlj je objašnjavao da u Ukrajini, ubijajući Ukrajince i uništavajući njihovu infrastrukturu, ratuje protiv Zapada. Ruska vlast očekivala je da će Ukrajina pasti za nekoliko dana i da će u Kijevu biti ustoličen proruski režim s bivšim ukrajinskim predsjednikom Janukovičem na čelu.
Nasuprot općeprihvaćenim predviđanjima da će Kijev biti s lakoćom okupiran i da će predsjednik Ukrajine napustiti prijestonicu, to se nije dogodilo. Otpor Ukrajinaca bio je žestok i izvorni plan o Blitzkriegu u potpunosti se izjalovio. Ruska se olako započeta avantura pretvorila u rat iscrpljivanja.
Uprkos različitim interesima pojedinih zemalja, Zapad je ipak uspio nametnuti ekonomske sankcije Rusiji. Započevši rat s ciljem da onemogući daljnje širenje NATO saveza, Putin je nagnao Finsku i Švedsku da zatraže hitan ulazak u NATO. Ruska politika bila je temeljena i na očekivanjima da će se EU, a ponajprije Njemačka, oduprijeti sankcijama koje je zagovarala Amerika. Umjesto toga, dogodilo se da je Njemačka sama odustala od plinovoda Sjeverni tok 2 zbog ruske agresije na Ukrajinu. Nijedan američki predsjednik dotad nije mogao primorati Njemačku da odustane od tog projekta. Putin je, dakle, svojom nepromišljenom avanturom u Ukrajini doveo do učinaka potpuno suprotnih svojim očekivanjima. K tome, koordinirana vojna pomoć Ukrajini dovela je do ozbiljnih vojnih poraza ruske vojske.
Insistiranje na tome da se u Ukrajini provodi specijalna vojna operacija, a ne rat, bilo je posljedica ambicije ruske vlasti da pokaže kako Rusija, kao što su to mnogo puta učinile Sjedinjene Države, može voditi rat po izboru, koji neće imati nikakve vidljive posljedice u svakodnevnom životu građana Rusije. Time se Rusija trebala legitimirati kao velesila. Pokazalo se, međutim, da ruska vojska nije sposobna ostvariti ambicije ruskog predsjednika. Gubici u ljudstvu i tehnici te katastrofalni propusti u logistici otvorili su perspektivu poraza ruske vojske od sve bolje opremljene i sve motiviranije ukrajinske oružane sile. Vojni poduhvat kojim je Putin htio pokazati rusku vojnu superiornost pretvorio se u izgledni poraz. Za razliku od američkih ratova po izboru, koji su bili koncipirani kao poslovni poduhvati i koji neovisno o konačnom ishodu nisu imali ozbiljne sigurnosne i političke posljedice za Ameriku, ruska invazija na Ukrajinu pokazala se kao rat o kojem ovisi biti ili ne biti Putina i njegovog režima.
Raspisivanje mobilizacije 21. septembra 2022. godine očajnički je pokušaj da se preokrene za Rusiju nepovoljan razvoj događaja na ukrajinskim frontama. Odluka o mobilizaciji rezultat je pritiska ruskog vojnog vrha koji je suočen s izglednim porazom. Ali takvo rješenje ruskom predsjedniku izbija iz ruku njegov glavni argument na unutrašnjem političkom planu: građani, vjerujte mi i podržavajte me jer ja mogu voditi svoje ratove, a da vi to ne osjetite, da se to vas ne tiče. Posljedice uvođenja mobilizacije bile su vidljive već isti dan kad je proglašena. Svi letovi u inozemstvo odmah su bili rasprodani. Daljnja posljedica može biti organizirano iskazivanje nezadovoljstva Putinovom vlašću. Sama činjenica da je proglasio djelomičnu mobilizaciju, zapravo, znači da će mobilizirati one koje uspije spriječiti da pobjegnu iz zemlje ili da na drugi način izbjegnu tu obavezu. Da je proglasio opću mobilizaciju, pokazalo bi se da je ne može provesti.
Uvjerljivost Rusije kao ozbiljnog sagovornika na diplomatskom planu bila je devalvirana činjenicom da je ministar vanjskih poslova Lavrov do posljednjeg trenutka uvjeravao svjetsku javnost da invazije na Ukrajinu neće biti. Ako se uzme u obzir činjenica da je Sporazum iz Minska 2, koji je za Rusiju povoljan i koji ni na koji način ne aktualizira pitanje Krima, usvojen kao rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a, jasno je da je Rusija invazijom na Ukrajinu sama sebi izbila iz ruku djelotvorno diplomatsko oruđe. Dodamo li tome da je Zapad, nakon dvadeset godina uzaludnih ruskih nastojanja, ipak pristao da raspravlja i o sigurnosnim problemima koje Rusija smatra važnim, uviđamo koliko je promašena bila odluka o ratu protiv Ukrajine. Situacija koju je bilo moguće protumačiti kao izgledni ruski diplomatski uspjeh pretvorena je, odlukom ruske vlasti, u izgledni ruski vojni poraz. Ukrajina, osokoljena uspjesima na ratištima i izdašnom vojnom i ekonomskom pomoću Zapada, sada insistira na uspostavi svog ustavnopravnog poretka na svim okupiranim područjima, uključujući i Krim koji je Rusija anektirala 2014. godine.
U obraćanju naciji 21. septembra Putin je naglasio da Zapad, a ponajprije NATO i SAD, ugrožavaju teritorijalnu cjelovitost Rusije. Potpuno zanemarujući da je 21. februara najavio rat protiv Zapada, Putin se sada čudi što Zapad – izdašno pomažući Ukrajini – ratuje protiv Rusije. Što je htio, to je dobio.
Koliko ga je iznenadio koordinirani odgovor Zapada – koji je oblikovan kao suprotstavljanje ruskoj agresiji na Ukrajinu, a ne kao napad na teritorij Ruske Federacije – toliko je iznenađen izostankom borbenog morala navodnih dobrovoljaca u pobunjeničkim redovima u Donjecku i Luhansku. Da bi ih privolio da se i dalje bore, on im je u svom govoru obećao da će oni ubuduće imati jednaku materijalnu i medicinsku brigu te iste povlastice kao i ruski vojnici.
Građanima Rusije je poručio da se ruska vojska na ratištu dugom više od hiljadu kilometara suočava s „cijelim vojnim strojem kolektivnog Zapada“ i da je opstanak Ruske Federacije u pitanju. Zbog toga je potrebno provesti djelomičnu mobilizaciju. Da bi ljudi pristali na to, Putin im je obećao da će imati plaću kakvu dobivaju profesionalni vojnici koji su pod ugovorom. Svjestan stanja svoje nacije, Putin se ipak u većoj mjeri oslanja na državni novac negoli na patriotske osjećaje Rusa.
S opravdanjem da su takve prijetnje sa Zapada upućene Rusiji, Putin je ponovo zaprijetio mogućom upotrebom nuklearnog oružja. Time je, očito, želio pojačati dojam o dramatičnosti situacije i privoljeti građane kojih se to tiče da se odazovu pozivu za mobilizaciju.
Svoje obraćanje građanima Rusije završio je rečenicom: Vjerujem u vašu podršku. Nije ni pokušao odgovoriti na pitanje što će se dogoditi ako ta podrška izostane.
Nakon što je postalo jasno da se Ukrajina nije predala, otpočele su spekulacije o tome kada i kako će Putin napustiti vlast. Vojni poraz u Putinovu ratu povlači konsekvencije za Putinovu vlast. Danas znamo da je najavljeno Putinovo obraćanje 20. septembra odgođeno stoga da se oni kojima su upućeni pozivi za mobilizaciju ne bi odmah razbježali. Pozivi, koji su već ranije bili pripremljeni i poslani, zatekli su ih 21. septembra doma.
Ali ako i ubuduće bude takvih odgoda, javnost će se s pravom pitati: hoće li predsjednik obaviti još koju nerazumnu odluku ili će javnosti biti obznanjeno da Putin više nije predsjednik, piše u analizi za 24sata Božo Kovačević, bivši ambasador Hrvatske u Rusiji.
