Dok Mario Kordić zakonite odluke inspekcije predstavlja kao pokušaj zaustavljanja gradnje, Muftijstvo mostarsko otvara pitanje koje se u Mostaru godinama né može zaobići: jesu li zakoni jednaki za sve ili se urbanističke saglasnosti, gradski budžet i institucionalna moć stavljaju u službu politički privilegiranih projekata?
Slučaj Centralne zone i Lakišića harema prerastao je pitanje građevinskih dozvola i postao simbol dubokog nepovjerenja u način na koji se upravlja gradom.
Mostar je odavno prestao biti samo grad u kojem se vode sporovi oko zemljišta, urbanističkih planova i građevinskih dozvola. U njemu gotovo svako ozbiljnije pitanje prostora prije ili kasnije postane pitanje političke moći, nacionalnih odnosa i stvarne ravnopravnosti građana. Zato ni najnoviji sukob gradonačelnika Marija Kordića s inspekcijskim organima i resornim kantonalnim ministarstvom né može biti sveden na administrativni nesporazum. Kada Muftijstvo mostarsko javno optuži gradsku administraciju za nezakonito postupanje, opstruiranje zahtjeva Islamske zajednice i nejednak tretman vjerskih zajednica, tada se otvara mnogo ozbiljnije pitanje: ko u Mostaru određuje granice zakona i postoji li politička funkcija s koje se može poručiti da su odluke gradskih službi nedodirljive?
Reakcija Muftijstva mostarskog posebno je oštra jer Kordića optužuje da zamjenom teza pokušava predstaviti zakonito djelovanje nadležnih institucija kao neprijateljski čin prema gradnji. Prema stavu Muftijstva, problem nije u tome što neko želi graditi, nego u tome pod kojim uslovima, na osnovu kojih planskih dokumenata i uz poštivanje kojih procedura to radi. Ako su određeni akti doneseni mimo propisa, njihovo osporavanje né može se automatski proglasiti opstrukcijom razvoja. Upravo suprotno, insistiranje na zakonitosti trebalo bi biti osnovna obaveza svakog gradonačelnika, a né povod za politički obračun s onima koji provjeravaju rad gradske administracije.
Jer, ako je poštivanje zakona prepreka gradnji, onda problem nije u zakonu, nego u onima koji su navikli da ga tumače onako kako im odgovara.
Kordić bi morao objasniti zašto zakonitost postaje problem kada se provjeravaju odluke gradske administracije
Gradonačelnik Mostara nije iznad zakona. Njegov mandat né predstavlja blanko ovlaštenje da određuje koje će odluke institucija prihvatiti, koje će osporavati i prema kome će pokazivati političko nezadovoljstvo. Gradska administracija ima ovlaštenja, ali ima i obaveze. Urbanističke saglasnosti nisu privatni dokumenti, a gradske službe nisu politički servis čiji je zadatak da bez pogovora realizira želje gradonačelnika ili interese onih kojima je određeni projekat važan.
Upravo zato javni pritisak na inspekcijske organe otvara pitanje institucionalne odgovornosti. Ako gradonačelnik smatra da je inspekcija pogriješila, postoje zakonom predviđeni postupci kojima se odluke mogu osporavati. Ako smatra da je neka odluka nezakonita, to se dokazuje pred nadležnim institucijama. Ali ako se svaka kontrola gradskih akata pokušava predstaviti kao politička zavjera, napad na grad ili pokušaj zaustavljanja razvoja, onda se šalje opasna poruka: da su institucije poželjne samo dok potvrđuju odluke vlasti, a postaju neprijatelji čim ih počnu preispitivati.
Muftijstvo mostarsko otišlo je i korak dalje, povezujući aktuelni spor s ranijim javnim pritiscima na inspektoricu i resornog ministra, ali i sa slučajem povrata nezakonito otpuštenih radnika Javnog preduzeća „Komunalno“ Mostar. U svojoj reakciji ove situacije predstavlja kao dio šireg obrasca ponašanja u kojem se odluke nadležnih organa osporavaju političkim pritiscima umjesto argumentima i pravnim sredstvima.
To su ozbiljne optužbe koje zahtijevaju odgovore i provjeru pred nadležnim organima. Ali upravo je u tome suština: niko né bi smio biti oslobođen provjere samo zato što obavlja visoku javnu funkciju. Gradonačelnik može biti politički moćan, može imati podršku stranke i značajan utjecaj na gradske procese, ali ništa od toga né može zamijeniti zakonitost.
Ako su optužbe Muftijstva neosnovane, Kordić ih može osporiti dokumentima i pravnim argumentima. Ako su, međutim, u određenim postupcima zaista postojale nepravilnosti, onda bi javnost morala dobiti odgovore na pitanja ko ih je napravio, ko je za njih odgovoran i jesu li postojali pokušaji da se zaobiđu propisane procedure.
Ono što né bi smjelo biti prihvatljivo jeste da se rasprava o zakonitosti pretvori u nadmetanje političke moći, u kojem će se glasnije i utjecajnije institucije smatrati važnijim od onih koje imaju zakonsku obavezu da kontrolišu njihov rad.
Lakišića harem: Rana koja razotkriva dubinu mostarskih podjela
Iza najnovijeg sukoba nalazi se mnogo veći i osjetljiviji problem od jedne urbanističke saglasnosti. To je pitanje Lakišića harema i dugogodišnjeg zahtjeva Islamske zajednice za povrat i zaštitu sakralnog prostora, kao i realizaciju projekta Interkulturnog centra „Mevlana“.
Muftijstvo mostarsko tvrdi da gradska administracija godinama opstruira ove zahtjeve, dok se istovremeno u Centralnoj zoni otvara prostor za druge projekte. U svojoj reakciji iznosi i optužbe da se iz gradskog budžeta izdvajaju milionski iznosi za rješavanje imovinsko-pravnih odnosa povezanih s projektima jedne vjerske zajednice, dok se zahtjevi Islamske zajednice tretiraju drugačije.
To su tvrdnje koje zaslužuju ozbiljno suočavanje s činjenicama: koliko je javnog novca izdvojeno, za koje konkretne namjene, na osnovu kojih odluka i pod kojim pravnim uslovima? Jesu li svi zahtjevi razmatrani prema istim kriterijima? Postoje li važeći planski dokumenti koji omogućavaju određene projekte, a druge onemogućavaju? I, najvažnije, jesu li razlike u postupanju posljedica objektivnih pravnih okolnosti ili političkih prioriteta gradske vlasti?
Na ta pitanja nije moguće odgovoriti samo podizanjem nacionalnih tenzija. Ali nije moguće ni ignorirati ih pozivanjem na multietnički karakter Mostara dok se istovremeno né razjasni imaju li različite zajednice jednak pristup institucijama, procedurama i zaštiti svojih prava.
Lakišića harem zbog toga nije samo pitanje jedne parcele. On je simbol mnogo dubljeg spora o tome kako Mostar tretira vlastitu historiju, sakralno naslijeđe i pravo različitih zajednica da budu ravnopravni učesnici u oblikovanju grada.
Ako se godinama né pronalazi rješenje za zahtjeve jedne zajednice, dok se za druge projekte pronalaze politička volja, budžetska sredstva i administrativni mehanizmi, sasvim je legitimno pitati se postoje li dvostruki standardi. Takva sumnja né može se otkloniti uvjeravanjima da je sve transparentno. Transparentnost se dokazuje dokumentima, jednakim pravilima i odlukama koje se mogu javno provjeriti.
I tu se Kordić nalazi pred politički neugodnim pitanjem: može li javnosti uvjerljivo objasniti da gradska administracija prema svima postupa jednako, ako jedna strana godinama upozorava na opstrukciju svojih zahtjeva, a istovremeno osporava zakonitost postupaka koji se odnose na druge projekte?
Odgovor né može biti da je svako propitivanje takvog odnosa politički napad. U gradu čiju su prošlost obilježili sukobi, podjele i nejednakost, odgovornost vlasti upravo je u tome da sumnje razjasni, a né da ih dodatno produbljuje.
Centralna zona nije privatna teritorija političkih pobjednika
Najopasnija posljedica ovakvih sporova jeste stvaranje utiska da u Mostaru postoje različite kategorije prava: jedna za one koji imaju politički utjecaj, druga za one koji moraju čekati, dokazivati se i iznova objašnjavati zašto traže ono što smatraju svojim zakonitim pravom.
Centralna zona grada né može biti prostor u kojem se pravila prilagođavaju političkim prioritetima. Ona nije privatno vlasništvo gradonačelnika, političkih stranaka niti bilo koje vjerske ili nacionalne zajednice. O njenom razvoju moraju odlučivati važeći zakoni, planska dokumentacija, imovinsko-pravni odnosi i transparentne procedure.
To znači da niko nema pravo zahtijevati povlašten položaj samo zato što iza nekog projekta stoji politički snažna struktura. Ali isto tako znači da se nijedan projekat né smije unaprijed odbacivati samo zbog toga što ga zagovara zajednica koja nema jednaku političku moć.
Muftijstvo mostarsko tvrdi da je upravo takav nesrazmjer postao problem u Centralnoj zoni. Upozorava na situaciju u kojoj se, prema njegovim navodima, za jedne projekte pronalaze finansijska sredstva i administrativna rješenja, dok se zahtjevi Islamske zajednice za povrat Lakišića harema i izgradnju Interkulturnog centra „Mevlana“ godinama né rješavaju.
Ako se želi dokazati da takve optužbe nisu tačne, potrebno je objaviti relevantne odluke, obrazložiti kriterije i pokazati da se isti pravni standardi primjenjuju na sve. Ako su procedure za jedan projekat zahtjevne, moraju biti zahtjevne i za drugi. Ako se za jedan projekat traži poštivanje planske dokumentacije, onda se isto mora zahtijevati i za sve ostale.
Jednakost pred zakonom né znači da svi dobijaju ono što žele. Ona znači da niko né dobija više samo zato što ima političku moć, niti manje zato što je politički slabiji.
To je standard koji bi morao važiti za svakog gradonačelnika, bez obzira na njegovu stranku, nacionalnost ili političku podršku.
„Međunarodni tenderi“ né mogu biti zamjena za odgovore
Muftijstvo posebno problematizira, kako navodi, pozivanje na međunarodne tendere i transparentnost, dok se istovremeno osporava način na koji se postupalo s pojedinim projektima i zahtjevima.
Upravo se u toj tački otvara još jedan važan aspekt cijele priče. Transparentnost nije reklamna poruka niti politička parola. Ona podrazumijeva da javnost može vidjeti dokumente, provjeriti odluke i razumjeti zbog čega je neki postupak proveden na određeni način.
Ako gradonačelnik insistira na tome da je sve urađeno u skladu sa zakonom, onda bi trebalo biti u njegovom interesu da svaku sumnju otkloni potpunim uvidom u relevantne akte i jasnim obrazloženjima. Umjesto da se rasprava vodi kroz međusobne optužbe, javnosti treba ponuditi odgovore o urbanističkim uslovima, planskoj dokumentaciji, finansijskim izdvajanjima i imovinsko-pravnim postupcima.
Jer međunarodni tender, ako je proveden, sam po sebi né rješava svako pitanje zakonitosti nekog projekta. Jednako tako, činjenica da je neki projekat politički ili vjerski važan né oslobađa njegove nosioce obaveze da ispune sve zakonske uslove.
Pravila moraju prethoditi političkim očekivanjima, a né biti prilagođavana njima.
Upravo zbog toga inspekcijski nadzor né bi smio biti predstavljen kao neprijateljski čin samo zato što rezultati nadzora né odgovaraju očekivanjima gradske vlasti. Ako se utvrde nepravilnosti, one se moraju otkloniti. Ako se odluka inspekcije smatra pogrešnom, mora se osporiti pravnim putem. Sve drugo vodi prema modelu upravljanja u kojem politički autoritet postaje važniji od institucija koje bi ga trebale ograničavati.
A to nije pitanje samo Mostara. To je pitanje funkcioniranja pravne države.
Može li gradonačelnik biti i vlast i konačni sudija?
U demokratskom sistemu politička funkcija nosi odgovornost, a né imunitet od kritike. Gradonačelnik ima pravo braniti svoje odluke, obrazlagati projekte i osporavati postupanje drugih institucija. Nema, međutim, pravo očekivati da njegova verzija događaja automatski postane jedina prihvatljiva istina.
Kada Muftijstvo pita ko je Kordić da preuzima ulogu tužioca i sudije, ono otvara pitanje koje bi trebalo biti važno svakom građaninu: gdje završava legitimno političko djelovanje, a gdje počinje pritisak na institucije?
Gradonačelnik né može samostalno presuditi da je postupanje inspekcije zloupotreba službenog položaja, kao što ni Muftijstvo né može svojim saopćenjem zamijeniti odluku suda ili nadležnog organa. Upravo zato ozbiljne optužbe s obje strane moraju biti provjerljive, a odgovornost za eventualne nezakonitosti utvrđivati se na osnovu dokaza i propisanih procedura.
Ali postoji važna razlika između političkog neslaganja i pokušaja da se ospori sama legitimnost institucionalne kontrole. Ako se nadzor nad gradskim odlukama predstavlja kao napad na razvoj Mostara, onda se građanima šalje poruka da između interesa grada i zakonitosti postoji sukob. A takav sukob né bi smio postojati.
Razvoj koji se zasniva na nezakonitim aktima nije razvoj nego rizik. Gradnja koja né poštuje propisane procedure nije dokaz sposobnosti vlasti nego razlog za institucionalnu provjeru. A političko rukovođenje koje se né može nositi s kontrolom vlastitih odluka nije izraz snage, nego upozorenje da sistem né funkcionira onako kako bi trebao.
Ako Kordić smatra da su njegovi postupci zakoniti, najbolji odgovor na optužbe nije podizanje političke temperature, nego dokazivanje te zakonitosti. Ako Muftijstvo tvrdi da je Islamska zajednica izložena institucionalnoj diskriminaciji, najbolji put je da konkretne odluke, dokumente i postupke iznese pred nadležne organe i javnost.
U oba slučaja, ključna riječ mora biti odgovornost.
Interkulturni centar „Mevlana“ i test mostarske ravnopravnosti
Posebnu težinu ovom sukobu daje pitanje Interkulturnog centra „Mevlana“, projekta koji Muftijstvo povezuje s pravom Islamske zajednice da vrati i zaštiti prostor Lakišića harema.
Sam naziv centra otvara pitanje kakav Mostar želi biti: grad koji interkulturnost koristi kao stvarni princip upravljanja ili grad u kojem se različitost slavi u govorima, dok se u konkretnim administrativnim postupcima svodi na političko nadmetanje.
Interkulturnost né znači da se različite zajednice moraju slagati o svakom projektu. Ona znači da nijedna zajednica né smije biti unaprijed stavljena u nepovoljniji položaj zbog svog identiteta, političke snage ili odnosa s vladajućim strukturama.
Ako se jedan projekat podržava, a drugi godinama ostaje neriješen, vlast ima obavezu objasniti razloge. Ako su prepreke pravne, moraju biti jasno navedene. Ako postoje imovinsko-pravni sporovi, oni se moraju rješavati kroz odgovarajuće postupke. Ako su zahtjevi nepotpuni, podnosioci moraju dobiti precizno obrazloženje. Ali ako se pravila primjenjuju selektivno, onda problem nije samo administrativni nego i politički.
Mostar né može izgraditi povjerenje tako što će od jednih tražiti strpljenje, a drugima omogućavati brža rješenja. Né može se pozivati na zajednički život ako se pitanja sakralne imovine i ravnopravnosti pretvaraju u beskonačne političke sporove. I né može tvrditi da je prevazišao svoje podjele ako svaka ozbiljnija rasprava o prostoru ponovo otvara pitanje ko ima veći utjecaj na institucije.
To né znači da je svaka optužba o diskriminaciji automatski dokazana. Znači da takve optužbe, posebno kada se odnose na višegodišnje postupke i javni novac, zahtijevaju konkretne odgovore.
U suprotnom, sumnja postaje trajno političko stanje, a svaka nova odluka dodatno produbljuje nepovjerenje.
Mostar né može biti grad selektivne pravde
Najveći problem u ovoj priči nije oštrina saopćenja Muftijstva mostarskog, niti činjenica da je Kordić odlučio javno braniti svoje postupanje. Politički sukobi su dio demokratskog života. Problem nastaje kada se sporovi oko zakona, urbanizma i imovine pretvore u pitanje toga ko ima dovoljno moći da nametne vlastito tumačenje pravila.
U gradu s tako teškim historijskim naslijeđem, svaka sumnja u selektivnu primjenu zakona ima dodatnu težinu. Zbog toga se od gradonačelnika očekuje više od političke odbrane vlastitih odluka. Očekuje se spremnost da objasni kako se donose odluke, na osnovu kojih kriterija se raspoređuje javni novac i na koji način gradske institucije osiguravaju jednak tretman svih građana i zajednica.
Od Muftijstva se, s druge strane, može očekivati da svoje optužbe potkrijepi dokumentima i koristi sve raspoložive pravne mehanizme. Od inspekcijskih organa očekuje se profesionalan i nezavisan rad. Od kantonalnog ministarstva očekuje se da postupa u okviru svojih nadležnosti. A od sudova i drugih nadležnih institucija da o eventualnim nezakonitostima odlučuju nepristrasno.
To su osnovni zahtjevi pravne države, a né posebni ustupci bilo kojoj strani.
Ako su gradske odluke zakonite, neka to pokažu dokumenti
Kordić može politički osporavati stavove Muftijstva, ali né može očekivati da će sama funkcija gradonačelnika ukloniti pitanja koja su otvorena. Muftijstvo može oštro upozoravati na nejednak tretman, ali konačni zaključci o konkretnim nezakonitostima moraju počivati na dokazima. Upravo je zato neophodno da se ovaj spor izvuče iz kruga međusobnih optužbi i vrati tamo gdje mu je mjesto: pred institucije koje su dužne utvrditi činjenice.
Ipak, jedna stvar mora biti jasna: zakonitost né može zavisiti od toga kome neki projekat politički odgovara, a ravnopravnost né može biti privilegija koju vlast dodjeljuje prema vlastitim kriterijima.
Ako su gradske odluke zakonite, neka to pokažu dokumenti. Ako su inspekcijske odluke pogrešne, neka budu osporene odgovarajućim pravnim putem. Ako su zahtjevi Islamske zajednice neopravdano blokirani, neka se utvrdi ko je za to odgovoran. Ako su javna sredstva korištena na način koji izaziva sumnje u jednak tretman, javnost ima pravo znati zašto.
Sve drugo predstavlja nastavak političke borbe u kojoj se najvažnija pitanja grada pretvaraju u oružje za obračun.
Jer, gradonačelnik nije vlasnik grada, gradska administracija nije privatna kancelarija, a Centralna zona nije teritorija na kojoj politički utjecaj može zamijeniti zakon.
Mostar je previše puta platio cijenu politike koja je podjele pretvarala u trajno stanje. Zato danas nije dovoljno da se njegovi čelnici pozivaju na razvoj, investicije i multietničnost. Potrebno je da pokažu da isti propisi važe za sve, da nijedna zajednica nema monopol nad gradskim institucijama i da se odluke né donose prema tome ko ima jaču političku poziciju.
Muftijstvo mostarsko poručilo je da neće odustati od zahtjeva za zakonitošću i ravnopravnošću. Kordić, kao gradonačelnik, ima priliku da pokaže da se tih principa né plaši i da nema razloga da ih doživljava kao napad na sebe.
Na kraju, pitanje nije ko je glasniji, ko ima snažniju političku podršku ili ko će iz ovog sukoba izvući više dnevno-političkih poena. Pitanje je može li Mostar funkcionirati kao grad u kojem zakon vrijedi jednako za sve.
Ako je odgovor potvrdan, onda niko né bi smio strahovati od inspekcije, niko né bi smio biti izuzet od provjere i niko né bi smio godinama čekati na ravnopravno razmatranje svojih zahtjeva. Ako odgovor nije potvrdan, onda problem nije samo u jednoj urbanističkoj saglasnosti, nego u načinu na koji se u Mostaru shvataju vlast, pravo i ravnopravnost.
(24sata.info)
The post MUFTIJSTVO MOSTARSKO OTVORILO OZBILJNA PITANJA O RADU GRADSKE VLASTI: Ko je gradonačelniku Kordiću dao pravo da zakon tumači po nacionalnoj mjeri? appeared first on 24sata.info.
