Više od dvije decenije nakon usvajanja Zakona o nestalim osobama Bosne i Hercegovine, obilježavanje masovnih grobnica i mjesta stradanja i dalje predstavlja ozbiljan izazov za porodice žrtava. Umjesto institucionalne podrške, porodice se suočavaju s administrativnim preprekama, otporom pojedinih lokalnih zajednica i nedostatkom političke volje.
Zakon o nestalim osobama BiH, koji je stupio na snagu 2004. godine, jasno definiše obavezu obilježavanja mjesta masovnih grobnica. Međutim, njegova primjena u praksi, kako upozoravaju predstavnice porodica žrtava i organizacija koje se bave dokumentovanjem ratnih zločina, ostala je daleko od očekivanog.
O problemima s kojima se suočavaju porodice nestalih osoba, procedurama obilježavanja mjesta zločina i opasnosti da tragovi zločina budu prepušteni zaboravu govorile su u emisiji Polis Midheta Kaloper, predsjednica Udruženja žrtava rata „Foča 9295“, i Emina Dizdarević-Tahmiščija iz BIRN-a BiH.
Kaloper ističe da je, osim formiranja Instituta za nestale osobe BiH, malo toga iz Zakona o nestalim osobama zaživjelo u praksi.
„Zakon koji nikada nije zaživio, a mi sada razgovaramo o njegovim izmjenama i dopunama, odnosno o nekom novom narativu koji će zaista biti prilagođen porodicama nestalih osoba i svim pratećim zakonskim pravima koja im pripadaju. Trebamo konačno krenuti u realizaciju tih prava“, upozorila je Kaloper.
Prema njenim riječima, porodice nestalih osoba već godinama nemaju konkretnu institucionalnu podršku, iako je donošenje zakona 2004. godine predstavljeno kao značajan iskorak u zaštiti njihovih prava.
Procedura obilježavanja masovne grobnice počinje podnošenjem zahtjeva Institutu za nestale osobe BiH, od kojeg porodice ili udruženja traže potvrdu da se na određenoj lokaciji nalazila masovna grobnica i koliko je posmrtnih ostataka na tom mjestu pronađeno.
Nakon dobijanja potvrde, zahtjev se upućuje nadležnoj općini ili gradu, gdje se pokreću procedure za postavljanje spomen-obilježja. Upravo na tom koraku porodice se često suočavaju s najvećim preprekama.
Udruženje žrtava rata „Foča 9295“, u saradnji s BIRN-om BiH, pokrenulo je inicijativu koja porodicama pruža pravnu podršku u procesu obilježavanja masovnih grobnica. Angažovana je advokatica koja će zastupati udruženja i voditi potrebne pravne procedure.
Kao prve lokacije koje žele obilježiti izdvojene su Jama Piljak, gdje su pronađena 62 tijela, te površinski kop Miljevina, na kojem su u dvije ekshumacije pronađeni posmrtni ostaci 26, odnosno 47 osoba.
Kaloper očekuje da će se suočiti s otporom lokalnih zajednica, posebno kada je riječ o obilježavanju mjesta zločina na području Republike Srpske.
„Svjesni smo činjenice da ćemo naići na probleme, ali moramo pokušati. Možda ćemo čak morati ići do Ustavnog suda kako bi se utvrdilo da je obilježavanje u nadležnosti lokalnih zajednica na čijem se prostoru nalaze masovne grobnice“, kazala je Kaloper.
Jedan od najpotresnijih primjera odnosa prema mjestima stradanja jeste sportska dvorana „Partizan“ u Foči, u kojoj su tokom rata počinjeni teški zločini. Iako se ovaj objekat spominje u brojnim presudama Haškog tribunala, kao i presudama Suda BiH i drugih sudova, na samom objektu nema obilježja koje bi posjetioce podsjetilo na ono što se tu dogodilo.
Kaloper kaže da porodice svake godine obilježavaju godišnjicu zločina, ali da dvorana, izuzev tokom samih komemoracija, izgleda kao bilo koji drugi objekat.
„Kada dođete pred sportsku dvoranu ‘Partizan’, kao da ste došli pred bilo koju zgradu. Vi znate da je to to, ali neko ko je prvi put došao ne može vidjeti da je tu počinjen zločin dok ne počne program obilježavanja“, istakla je Kaloper.
Posebno zabrinjava činjenica da ni zločini iz Drugog svjetskog rata u Foči nisu adekvatno memorijalizirani. Kaloper smatra da bi postojanje obilježja koja podsjećaju na ranije zločine moglo doprinijeti boljem razumijevanju historije i sprječavanju ponavljanja nasilja.
„Vjerovatno bih i ja, dok sam boravila i školovala se u Foči, drugačije gledala na sve da sam naišla na neki spomenik koji bi me podsjetio na ono što se dogodilo 1942. godine. Zato je ovo što sada radimo zajedno s BIRN-om prava stvar, zbog nas i budućih generacija“, poručila je.
Emina Dizdarević-Tahmiščija iz BIRN-a BiH navodi da su udruženja porodica žrtava širom Bosne i Hercegovine pozitivno reagirala na inicijativu obilježavanja masovnih grobnica.
Za mnoge porodice najveći problem predstavljaju složene administrativne procedure, troškovi različitih potvrda i dozvola, kao i nedostatak pravnog znanja potrebnog da samostalno vode postupak. Zbog toga je pravna podrška posebno značajna.
Dizdarević-Tahmiščija naglašava da postavljanje spomen-ploče uz saglasnost nadležnih institucija ima mnogo veći značaj od samog fizičkog obilježavanja lokacije. Kada se pribave potrebne urbanističke i građevinske dozvole, porodice dobijaju određenu pravnu sigurnost da obilježje neće biti uklonjeno ili oskrnavljeno.
„Kada dobijete dozvolu lokalne općine, onda imate neku vrstu sigurnosti i stabilnosti. To je i drugi nivo priznanja da masovna grobnica postoji, da porodice nisu nevidljive i da neko čuje za njih i zna kroz šta prolaze“, istakla je Dizdarević-Tahmiščija.
Pored problema s obilježavanjem mjesta zločina, porodice se suočavaju i s jednim od najtežih pitanja – pronalaskom posmrtnih ostataka svojih najmilijih.
Nakon završetka rata, brojne informacije o lokacijama masovnih grobnica dobijene su od lokalnog stanovništva, često anonimno. Međutim, danas se sve češće govori o svojevrsnom zavjetu šutnje.
Jedan od razloga mogao bi biti i protok vremena. Osobe koje su znale gdje se nalaze grobnice možda više nisu žive, dok informacije koje su posjedovale nisu prenesene drugima.
Dizdarević-Tahmiščija upozorava da se danas sve češće dešava da se posmrtni ostaci pronađu slučajno, tokom građevinskih radova, izgradnje puteva ili drugih zahvata na zemljištu, umjesto na osnovu konkretnih informacija.
Posebno je bolna činjenica da porodice, nakon više od tri decenije, i dalje tragaju za svojim najmilijima.
Kaloper je istakla da na sastancima s predstavnicima udruženja često čuje poruke majki koje su, zbog godina i dugog čekanja, spremne odustati čak i od krivičnog gonjenja odgovornih samo da bi saznale gdje se nalaze posmrtni ostaci njihove djece.
„Neka mi samo kaže gdje su posmrtni ostaci moga sina. Neću krivično gonjenje“, prenijela je Kaloper riječi jedne majke.
To, kako je naglasila, najbolje pokazuje koliko je pitanje pronalaska nestalih osoba hitno i koliko je vremena porodicama ostalo.
Kao jedan od načina za dolazak do novih informacija o masovnim i pojedinačnim grobnicama spominje se i novčana nagrada za osobe koje dostave informacije o njihovim lokacijama.
Prema riječima Kaloper, usvojen je pravilnik kojim se uređuje dodjela sredstava koja su ranije godinama bila na računu Instituta za nestale osobe BiH.
Naglašava da je anonimnost osoba koje dostave informacije zagarantovana, ali i da svaka informacija mora proći provjeru kako bi se utvrdilo postoje li na prijavljenoj lokaciji posmrtni ostaci.
„Ko god anonimno prijavi informaciju, anonimnost je zagarantovana. Naravno, postoji procedura i mora se provjeriti da li se na tom lokalitetu zaista nalaze posmrtni ostaci“, poručila je Kaloper.
Porodice žrtava pozivaju sve koji imaju bilo kakva saznanja, neposredna ili posredna, o lokacijama na kojima se nalaze posmrtni ostaci nestalih osoba da ih prijave nadležnim institucijama.
Za porodice koje više od tri decenije čekaju odgovore, svaka informacija može značiti mogućnost da pronađu svoje najmilije, dostojanstveno ih ukopaju i konačno imaju mjesto na koje će moći doći i odati im počast.
Obilježavanje masovnih grobnica nije samo administrativno ili pravno pitanje. Ono predstavlja priznanje da se zločin dogodio, poštovanje prema žrtvama i trajno svjedočanstvo o onome što se ne smije zaboraviti.
Ukoliko mjesta zločina ostanu neobilježena, postoji opasnost da nove generacije neće imati priliku saznati šta se na tim lokacijama dogodilo. Istovremeno, porodice žrtava ostaju bez institucionalne potvrde i javnog priznanja njihove patnje.
Više od dvije decenije nakon donošenja Zakona o nestalim osobama BiH, pitanje njegove stvarne primjene ostaje otvoreno. Porodice ne traže samo zakonsko pravo na obilježavanje masovnih grobnica, nego i institucionalnu podršku, pravnu sigurnost i društveno priznanje zločina.
Više u videu:
