Za nešto manje od dvije sedmica, Turska će birati novog predsjednika i članove Parlamenta.
Kako se približava 14. maj, tako se sužava krug i na vidjelo izlaze prvi rezultati onoga što čega tursku naciju. Mnogi analitičari su kazali kako su ovo historijski izborima s obzirom na to da je prvi put ozbiljno ugrožena Erdoganova pozicija.
Njegov protukandidat Kemal Kilicdaroglu ima najizvjesnije šanse da preuzme tron za razliku od preostala dva kandidata Muharema Incea i Sinana Ogana.
Kako su već počeli predizborni skupovi, tako se i nagađaju brojke, odnosno postotci glasova koje će osvojiti kandidati. Iako na osnovu pojedinih anketa Kemal Kilicdaroglu ubjedljivo vodi, Turci ih ne smatraju mjerodavnim. Na osnovu analize koju je uradio londonski „The Economist“, Erdogan će već u prvom krugu odnijeti pobjedu.
Ranije se špekulisalo da će, u slučaju drugog kruga, Kilicdaroglu odnijeti sigurnu pobjedu, u turskoj „Šestorki“ koju predvodi Kemal Kilicdaroglu nema toliko sloge. Turci smatraju kako će izdaja upravo doći iz redova Erdoganovih bivših partnera Ahmeta Davutoglua i Alija Babacana, čiji glasači imaju veoma slične stavove kao one koje propagira aktuelni turski predsjednik.
Bitno je podsjetiti da je Ince prije 5 godina bio kandidat za predsjednika ispred CHP-a, kojeg je napustio nakon što je izgubio, a vjeruje se da će i određen dio njegovih glasača dati podršku Erdoganu, uprkos tome što je i sam Ince na nedavnom skupu jasno kazao: „Ako uđem u drugi krug, glasajte za mene, ako ne, glasajte protiv Erdogana“.
Ono što se Erdoganu najviše zamjera jeste vođenje unutrašnje politike. Ekonomija je uništena, kažu Turci, ali Erdogan obećava bolje dane. Ranije je Erdogan na mjesto ministra finansija postavio svog zeta, Berata Albayraka kojeg mnogi smatraju krivcem zbog lošeg ekonomskog stanja u Turskoj. Nakon brojnih pritisaka, Albayrak je, na nagovor Erdogana sam podnio ostavku 8. novembra 2020. godine.
Ipak, Erdoganu se ne može zamjeriti vođenje vanjske politike.
Tursku je nakon nekoliko desetljeća doveo u centar zbivanja javnosti i nijedna odluka u svijetu se ne može donijeti bez Turske. Rat u Siriji, u kojem je izgubilo živote na stotine turskih vojnika, upravo je Turska bila sudionik pregovora za njegovo okončanje. Ako se vratimo u 2015/2016. godinu, sjetit ćemo se brojnih terorističkih napada širom Turske. Danas u Turskoj toga više nema, terorizam na ulicama je pobijeđen, a ostao je onaj na obrnocima turskih, sirijskih i iračkih planina. Rat u Ukrajini uveliko bukti, međutim, turska strana na sve načine pokušava za isti sto dovesti zaraćene strane. Rat između Azerbejdžana i Armenije koji je izbio prije dvije godine završen je uz pomoć turskih bespilotnih letjelica i pregovaračkih timova. Proizvodnja naoružanja, najnovije bespilotne letjelice, snažan odbrambeni sistem, vojni brodovi, helikopteri i tenkovi su proizvedeni upravo za vrijeme Erdoganove vladavine. Hiljade kilometara autoputa, brojni mostovi, aerodromi, škole su samo mali dio onog što je Erdogan učinio za Tursku. Vratio je ponos turskom narodu, kažu Turci.
LOZANSKI SPORAZUM
Ono što je manje poznato javnosti, a što se u posljednje vrijeme često spominje jeste Lozanski sporazum kojeg su 1923. godine u julu mjesecu potpisale sile Antante i Turska. Ovaj sporazum je značio kapitulaciju Turske u Prvom svjetskom ratu, ali i uspostavu moderne države. Turska je tim sporazumom priznala nezavisnost Grčke i prihvatila granice koje su joj nametnute. Također je priznala i nezavisnost ostalih država koje su nekada bili dijelovi Osmanskog Carstva. Turska se tim sporazumom obavezala da narednih 100 godina neće crpiti prirodne resurse, kao što su nafta i gas, koje se nalaze u Mediteranu i Crnom moru. Također se obavezala da neće proizvoditi atomsko naoružanje. Ono što posljednjih mjeseci gledamo jeste sve suprotno od navedenog.
Turska je u Mediteranu pronašla ogromne količine prirodnog gasa, te se dalja istraživanja nastavljaju. Također, na istoku zemlje u Sakaryi su pronađene velike količine nafte i vjeruje se da je taj dio bogat prirodnim bogatstvima, te je najavljeno dalje istraživanje. U Mersinu, turskom gradu u blizini Mediterana, trenutno je pri kraju izgradnja turske nuklearne elektrane. Uprkos brojnim upozorenjima od strane Evropske unije i Grčke da se prestane sa istraživanjem mediteranskih voda, Erdogan je ranije poručio da od toga nema ništa, te da sve ono što se nalazi u granicama Turske u Mediteranu, pripada turskom narodu. 2023. godina je godina kada će Turska razbiti okove koji je stežu, smatraju analitičari.
IZBORNA PREDVIĐANJA
Jasno je da će najveću utrku voditi Recep Tayyip Erdogan i Kemal Kilicdaroglu. Iako je CHP na prethodnim lokalnim izborima pobijedio u svim velikim gradovima poput Istanbula, Ankare, Izmira i Antalije, ovog puta čini se neće biti tako. Mnogi tvrde kako za većinu Turaka koji svoj glas daju opoziciji nije problem Erdogan, nego ljudi oko njega. To je kažu i razlog zbog kojeg je izgubio u Istanbulu, Ankari i Antaliji na posljednjim Općim izborima. Izmir je bio i ostat će najveća tvrđava CHP-a, dok će Ankara i Istanbul ove godine, vjeruje se, prevagnuti za Erdogana. Također, Erdogan veliku podršku uživa i na istoku zemlje, među Kurdima.
Podsjećamo, Selahattin Demirtas, predsjednik prokurdske partije HDP nalazi se u zatvoru od 2019. godine zbog podrške terorističkim organizacijama PKK i YPG. Iako se vjeruje da će Kurdi dati svoj glas Kilicdarogluu što će i odlučiti izbore u Turskoj, na osnovu ranijih iskustava, neće biti tako. Erdogan je i ranije uživao veliku podršku Kurda u Turskoj, često napominjući kako Turska nema problem sa Kurdima, nego sa teroristima koji se kriju iza Kurda. Manjisnki narodi, poput Alevita i Armena koji žive u Turskoj dat će Kemalu Kilicdarogluu, za kojeg vjeruju da će u slučaju pobjede, Demirtasa pustiti na slobodu.
Kada je u pitanju Parlament Republike Turske, Erdoganova i pozicija njegovih koalicionih partnera MHP-a je poljuljana, te su skeptični čak i oni okupljeni oko Erdogana. Loši kadrovi u AKP-u i MHP-u ovog puta bi mogli dovesti do uspona „Šetorke“ koja bi po mnogim procjenama mogla imati većinu u Velikoj narodnoj skupštini. U prethodnom mandatu Erdoganova partija(AKP) je imala 286 zastupnika, CHP 134, MHP 48 i kurdska HDP 57.
Suleyman Soylu, ministar unutrašnjih poslova Turske i kako ga mnogi zovu „nesanica za teroriste“ prije par mjeseci je napravio pravu buru u Parlementu. Optužujući opoziciju kako podržava teroriste i staje na stranu onih koji ubijaju turske vojnike, policiju i žandarmeriju, zastupnicima iz HDP-a je poručio kako su oni „američka djeca“ nakon čega su ga fizički napali.
Jedno je sigurno, ovo je posljednji voz za Erdogana. Sam je ranije kazao da se nakon ovih izbora neće više kandidovati. Vjeruje se kako će na njegovo mjesto doći Hakan Fidan, direktor turske obavještajne službe MIT. Mnogi Turci priželjkuju promjene, loša ekonomska situacija, odlazak ljudi iz zemlje su samo neki od izazova sa kojim se Erdogan susreće. Međutim, ono u šta su Turci sigurni za vrijeme Erdoganove vladavine, jeste sigurnost.
Pokušaj državnog udara 2013. godine, pokušaj vojnog udara 2016. godine, Koronavirus 2020. godine, zemljotresi 2023. godine su situacije u kojima je Erdogan „preživio“ i iz kojih je izvukao Tursku. Veliku podršku također uživa i među turskom dijasporom, koja je već u nekoliko zemalja glasala, te se vjeruje da bi također glasovi dijaspore mogli biti ključni za izborni proces.
(M. Sultanović)