Energetska suverenost ne znači birati između Moskve i Washingtona, nego imati mogućnost kupovati plin od različitih dobavljača po konkurentnim cijenama. Afera oko Južne plinske interkonekcije otvara pitanje ko će kontrolirati energetsku budućnost Bosne i Hercegovine i koliko će to plaćati njeni građani. Bosna i Hercegovina ponovo se nalazi u centru nadmetanja velikih sila, ovoga puta oko plina, strateških plinovoda i dugoročnih energetskih ugovora vrijednih više od milijardu dolara.
Projekt Južne plinske interkonekcije, koji bi Bosnu i Hercegovinu povezao s hrvatskom plinskom mrežom i terminalom za ukapljeni prirodni plin na Krku, predstavljen je kao način smanjivanja gotovo potpune zavisnosti BiH o ruskom prirodnom plinu. Međutim, njegova realizacija izazvala je rasprave o transparentnosti izbora investitora, političkom utjecaju, upravljanju strateškom infrastrukturom i budućim cijenama energije.
U centru tih rasprava nalazi se ekonomsko pitanje: mora li država prestati kupovati plin od jednog dobavljača da bi ga počela kupovati od drugog ili može stvoriti tržište na kojem se različiti dobavljači takmiče?
Od BH-Gasa do AAFS-a
S ekonomskog stanovišta, mogućnost upoređivanja ponuda iz Rusije, Sjedinjenih Američkih Država, Katara, Alžira, Azerbejdžana i drugih zemalja donosi potencijalne koristi koje monopol jednog dobavljača ne može ponuditi. No takav sistem zahtijeva više od političkih izjava. Potrebni su plinovodi, slobodan pristup tržištu, transparentni ugovori i jasna pravila konkurencije.
Izvorni Zakon o Južnoj interkonekciji, donesen 2025. godine, predvidio je javno preduzeće BH-Gas kao nosioca investicije. Situacija se promijenila tokom 2026. godine. Izmjenama zakona privatna američka firma AAFS Infrastructure and Energy dobila je centralnu ulogu u razvoju, izgradnji i upravljanju budućim plinovodom.
U aprilu 2026. Bosna i Hercegovina i Hrvatska potpisale su međudržavni sporazum o izgradnji plinovoda. Time je projekt dobio važan politički i institucionalni poticaj. Evropske institucije upozorile su na važnost poštovanja energetskih propisa, nezavisnosti operatora i tržišnog takmičenja. Posebno je otvoreno pitanje odabira privatnog investitora posebnim zakonom, bez otvorenog međunarodnog tendera.
Dodatnu pažnju izazvale su veze rukovodilaca AAFS-a s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom. Američki kongresnik Bill Keating u septembru 2026. objavio je izvještaj u kojem problematizira politički utjecaj i pogodovanje povezanim poslovnim krugovima. Te tvrdnje predstavljaju navode kongresnog izvještaja, a ne sudski utvrđene činjenice. Američki State Department branio je svoju podršku projektu, ističući da je izbor investitora bila odluka institucija Federacije Bosne i Hercegovine.
Predstavnici AAFS-a navode da će privatni kapital preuzeti investicijski rizik i omogućiti dugoročno poslovanje. Firma je govorila o pedesetogodišnjem angažmanu, no prema njenim izjavama od 24. septembra konačni ugovor još se pripremao. Zato se rasprava ne može svesti na pitanje jesu li Amerikanci poželjni investitori. Važnija su pitanja pod kojim uslovima investitor dobija pravo upravljanja infrastrukturom, kako se određuju transportne tarife i hoće li svi dobavljači moći koristiti budući plinovod pod jednakim uslovima.
Cijena i alternative
Bosna i Hercegovina već decenijama kupuje ruski prirodni plin. Energoinvest ga nabavlja od Gazprom Exporta, a plin u BiH dolazi preko Turskog toka, Bugarske i Srbije. Taj sistem omogućavao je kontinuitet snabdijevanja. Podaci Energoinvesta pokazuju zašto pitanje cijene zaslužuje ozbiljnu analizu.
Za drugo tromjesečje 2026. Energoinvest je predložio veleprodajnu cijenu od 865,40 konvertibilnih maraka za hiljadu standardnih prostornih metara plina. Firma je tada tvrdila da je cijena plina u BiH bila do 20 posto niža od cijena na pojedinim evropskim tržištima. Istovremeno je u julu objavila da je Gazprom Export povisio nabavnu cijenu za treće tromjesečje za 14,42 posto.
Ova dva podatka pokazuju različite strane iste stvarnosti. Dugoročni ruski ugovori u određenim periodima mogu pružiti povoljne i razmjerno stabilne cijene, ali kupac koji nema alternativu ima slabiju pregovaračku poziciju kada dobavljač promijeni uslove. Postoji i regulatorni problem. Evropska unija donijela je uredbu kojom postupno zabranjuje uvoz ruskog plina na svoje tržište, s ključnim rokovima tokom 2027. godine.
BiH nije članica EU pa se zabrana ne primjenjuje automatski na njeno tržište. Ipak, budući da ruski plin prolazi kroz evropsku transportnu infrastrukturu, buduće snabdijevanje ovisi o pravilima tranzita, sankcijama, ugovorima i odnosima među državama. Zbog toga ni niska ugovorena cijena nema punu ekonomsku vrijednost ako isporuka nije dugoročno pouzdana i ako vlast ne pronađe druge alternative.
Rasprava se često vodi kao da postoje samo dvije mogućnosti: ruski ili američki plin. To nije tačno. Na međunarodnom tržištu postoje i drugi proizvođači i izvoznici, uključujući Katar, Alžir, Norvešku, Azerbejdžan i Nigeriju. Njihova dostupnost BiH ovisi o transportnim kapacitetima, povezivanju regionalnih mreža, pravilima pristupa terminalima i komercijalnim ugovorima. Plin kupljen preko hrvatske mreže ne mora nužno biti američkog porijekla. Jednako tako, pristup različitim pravcima ne znači da će svi izvori u svakom trenutku biti dostupni po istoj cijeni.
Prednost otvorenog energetskog tržišta jest upravo mogućnost upoređivanja. Država može imati plinovode prema istoku i zapadu, a ipak ostati zavisna o ograničenom broju politički ili poslovno privilegovanih učesnika. Zato su vlasništvo nad infrastrukturom, nezavisna regulacija, transparentne tarife i pravila pristupa jednako važni kao broj plinovoda.
Za prosječnu porodicu u Sarajevu, Mostaru ili Banja Luci porijeklo plina nije jedino pitanje koje određuje njegovu vrijednost. Građane zanima koliko će platiti grijanje. Preduzetnike zanima mogu li planirati troškove proizvodnje. Industriju zanima hoće li plina biti dovoljno i hoće li njegova cijena omogućiti konkurentno poslovanje.
U tom smislu, argument za nabavku energije iz više različitih zemalja ima jasnu ekonomsku osnovu: konkurencija može povećati pregovaračku snagu kupaca, smanjiti rizik prekida snabdijevanja i pružiti više mogućnosti tokom tržišnih poremećaja. Suverena država ne dokazuje nezavisnost time što kupuje plin isključivo s istoka ili isključivo sa zapada. Njena stvarna sloboda izbora vidi se u tome koliko joj je dobavljača dostupno, koliko transparentno funkcioniše tržište i koliko je zaštićen interes njenih građana.
Južna interkonekcija tako otvara pitanje mnogo šire od samog američkog ulaganja. To je pitanje hoće li energetski sistem Bosne i Hercegovine u budućnosti biti otvoren za konkurenciju između ruskih, američkih, evropskih i drugih dobavljača, tamo gdje je takva trgovina zakonita i izvodiva, ili će ostati prostor dugoročnih monopola. Na to pitanje nije moguće odgovoriti političkim sloganima. Odgovor će dati ugovori, cijene, zakoni i stvarne mogućnosti izbora.
Postoji i treća mogućnost o kojoj se gotovo uopće ne govori: vlastiti LNG terminal Bosne i Hercegovine u Neumu. Bosna i Hercegovina ima mali, ali strateški važan izlaz na Jadransko more. Pelješki most ima plovidbeni otvor visok 55 metara i širok 200 metara, što omogućuje prolazak određenih LNG tankera odgovarajućih dimenzija. Izgradnja manjeg LNG terminala u Neumu zaslužuje ozbiljnu tehničku i ekonomsku analizu.
Jedan od modela o kojima se može razmišljati je zajedničko ulaganje u kojem bi država zadržala 51 posto vlasništva, a preostalih 49 posto ponudila zainteresiranim investitorima i dobavljačima plina iz Rusije, SAD-a, Turske, Katara i drugih zemalja. Takav model mogao bi omogućiti državi kontrolu nad strateškom infrastrukturom, dok bi privatni partneri učestvovali u njenom finansiranju i razvoju. Pristup terminalu pritom bi morao biti otvoren svim kvalifikovanim dobavljačima pod jednakim i transparentnim uslovima, kako se ne bi stvorio novi zatvoreni monopol.
Ko želi dugoročno učestvovati na tržištu plina Bosne i Hercegovine, neka ponudi kapital, tehnologiju, konkurentne cijene i jasne ugovorne obaveze. Politički pritisci ne mogu biti zamjena za tržišno takmičenje. Strateška energetska infrastruktura i monopolske djelatnosti moraju biti pod efikasnom kontrolom države, uz javni nadzor i transparentno upravljanje.
Bosna i Hercegovina ne treba zamijeniti zavisnost o jednom stranom dobavljaču zavisnošću o drugom. Potrebna joj je sloboda da bira između svih dostupnih dobavljača prema cijeni, kvaliteti i sigurnosti snabdijevanja. Energetska suverenost nije pitanje izbora između Moskve i Washingtona. Ona znači da konačnu odluku o energiji Bosne i Hercegovine donosi Bosna i Hercegovina, u interesu svojih građana, a ne stranih političkih i poslovnih centara moći.
Objava Južna interkonekcija otvara pitanje ko će kontrolisati plin u BiH pojavila se prvi puta na Business Magazine.
