Vučić traži mogućnost da nešto ušićari iskakanjem iz jurećeg ruskog voza, jer zna se da je politika uvijek trgovina. Osim što se može suočiti sa povlačenjem investicija, Srbiji je već rečeno da neće biti napretka na njenom putu ka EU
Ima tome nekoliko mjeseci kada je Vladimir Putin u razgovoru s generalnim sekretarom UN-a Antoniom Guterresom odgovorio lukavo i proračunato na pitanje na temelju čega je priznata nezavisnost otcijepljenih ukrajinskih regija koje priznaje Rusija. Vladimir Putin se pozvao na odluku Međunarodnog suda o Kosovu.
Opomena
Ovo je izazvalo konsternaciju u Srbiji, pa je nakon izuzetno burne reakcije srbijanske štampe, koja je pod Vučićevom “zaštitom”, ova epizoda brzo “zataškana”. Putin nije ograničen čovjek da ne vidi šta Vučić smišlja u svojoj glavi. On dobro zna da srbijanski lider sada traži način kako da uskoči u voz koji ga vozi ka Zapadu ako se promijene geopolitičke prilike. Ovim je opomenuo Srbiju šta bi joj se moglo desiti ne bude li “slušala”. Nakon ove opomene srbijanski predsjednik se presabrao. Ali, to ne znači da je odustao od svoje namjere da u pogodnom trenutku klizne pod skute Zapada. On je preplašen katul-fermanom koji mu je nagoviješten sa Zapada, jer je 8. paketom sankcija za Rusiju Srbija počela ozbiljno da prokišnjava. Istina, ne još onako kako joj se sprema od, kako kažu, 1. novembra. On je dovoljno promućuran da shvati iz ove kolateralne štete šta čeka Srbiju ako ne promijeni svoju politiku, tj. ne uvede sankcije, koje je dosad izvrdavao.
Vučić zna da mora nešto učiniti, a izvođenje tog delikatnog posla raskrinkavanja Rusije u uslovima rusofilske ostrašćenosti u Srbiji neće biti lahko. Vučiću je najlakši problem “polarizirana” vlada u tehničkom mandatu, kojoj uporno produžava život i čeka ne bi li se čudo dogodilo. Istina, zna se da je dobar broj visokopozicioniranih Srba indoktriniran ruskom ratnom politikom. Najprije, Ivica Dačić, vođa socijalista, koji je vanredno dobro prošao na izborima upravo zbog ulagivanja Moskvi, što je dobitna kombinacija, a onda i predsjednikov megafon i zadojeni rusofil Aleksandar Vulin. Na drugoj strani (iako istoj) su premijerka tehničke vlade Ana Brnabić i potpredsjednica Zorana Mihajlović. Ove dvije političarke su odani dio najužeg Vučićevog tima i one, kao i Dačić i Vulin, uvijek govore ono što predsjednik misli, samo zavisno od trenutka i potrebe. Obje ove grupe iz ovako “polarizirane” vlade isto rade, idu Vučićevim zacrtanim putem, a koja će od njih stići na odredište, zavisi od mnogo faktora.
Zanimljivu misao je izrekla krajem maja Ana Brnabić da je Srbija zauzela “najhrabriji pristup i najprincipijelniji stav” po pitanju rata u Ukrajini, da Rusija danas radi ono što su neke druge zemlje uradile Srbiji 1999. i 2008. godine. Ovo je izazvalo burnu reakciju u Moskvi od najviših ruskih zvaničnika. Tri mjeseca kasnije Zorana Mihajlović je optužila ruskog šefa diplomatije Sergeja Lavrova da svojim izjavama zloupotrebljava to što Srbija nije uvela sankcije Moskvi i da time pokušava pokazati da Srbija tobože podržava napad Rusije na Ukrajinu. Njeno tumačenje je da to nije tačno, jer se Srbija jasno odredila prema ovom sukobu tako što je glasala za rezoluciju UN-a o osudi ovog rata. Zamjerila je Mihajlovićka Lavrovu što dovodi Vučića u tešku situaciju, jer iako govori o prijateljstvu, svojim ponašanjem pokazuje suprotno. Mislite li da su ove dvije izjave izrečene bez znanja predsjednika Vučića? Nisu, naravno.
”Pobuna” visokih zvaničnika kontra Rusije je dobro osmišljena u kabinetu “prvog Srbina” sa jasnom namjerom da se izmjeri učinak ovih riječi ne samo u Moskvi već i na domaćem terenu. Vučić je suočen sa velikim pritiskom Zapada da Rusiji uvede sankcije, a na drugoj strani ne smije da se zamjeri SPC-u i najmanje 70 posto indoktriniranom narodu. Sve su prilike da Srbiju umjesto kazačoka uskoro čeka ples u zapadnom ritmu. Vučićevo otezanje sa uspostavljanjem nove vlade, iako je uvjerljivo pobijedio njegov SNS, dovoljno govori o njegovim dilemama. U Oslobođenju sam odmah nakon izbora u Srbiji nagovijestio da će se formiranje vlada čekati dugo, odnosno do isteka zakonskog roka, da će Vučić svjesno proizvoditi vakuum u zemlji, jer se tehnička vlada ne može izjašnjavati o delikatnim pitanjima uvođenja sankcija, što je ustvari kupovanje vremena, prenosi oslobodjenje.ba.
Postoji jedna kvačica…
Za nekoliko dana će biti formirana nova vlada, počeće i procedura prijema Kosova u Savjet Evrope. Sada srpsku javnost treba pripremiti za promjene narativa u odnosu na dosad viđeno. Npr. u smislu “tumbanja” nekih visokih zvaničnika, prije svega ministra Vulina, koji će dobiti “manje važnu” funkciju (šef BIA) i biti udaljen od izravnog uplitanja u sam vrh srbijanske politike. Otezanje sa uvođenjem sankcija treba posmatrati u kontekstu Kosova, iako je to, čini se, gotova stvar jer je Vučić stavljen pred zapadni zid (Njemačka i Francuska). Ali, po svemu sudeći, postoji i jedna kvačica koja mu ostavlja prostor za uslovno priznanje Kosova, što će dalje proizvesti članstvo “nepriznate zemlje” u UN-u. Kako za takvu izdaju leti glava, Vučić namjerava optužiti druge. U svakom slučaju, ako se uhvati u kolo sa “nabrijanom” Evropom i uvede konkretne sankcije Rusiji, što se od njega traži, izgubiće podršku Moskve u (već izgubljenoj) bici za Kosovo, kao i jeftinije ruske energente, ali i dosadašnju podršku velikog dijela javnosti. U Moskvi ga već nazivaju političkom prostitutkom.
Vučić traži mogućnost da nešto ušićari iskakanjem iz jurećeg ruskog voza, jer zna se da je politika uvijek trgovina. Osim što se može suočiti sa povlačenjem investicija, Srbiji je već rečeno da neće biti napretka na njenom putu ka EU. Ona ne smije potcijeniti podatak da sa EU godišnje razmijeni 30 milijardi eura, a sa Rusijom 15 puta manje, 70 posto svih ulaganja u Srbiju dolazi iz EU, a 10 posto iz Rusije. Evropsko tržište je mnogo bolji partner i Srbija će biti mnogo više povezana sa EU nego sa Rusijom ili Kinom, o čemu govori podatak da je od 2008. srbijanski izvoz povećan za 400 posto. I sada iz perspektive Beograda nije teško vidjeti ko tu ima prednost i mogu li parole o bratstvu sa Rusijom i savezništvu kroz vijekove biti važnije od zdrave ekonomske logike.