Tinejdžerka je 9. avgusta 2000. godine otišla do mosta kod Tvrđave da bi se srela sa navodnim poslodavcem za posao bejbisiterke i od tog trenutka joj se izgubio svaki trag. U nastojanju da saznaju bilo šta o djevojčici, niška policija je razgovarala sa nebrojeno mnogo ljudi, inspektori su odlazili svuda gdje bi ih odvela sumnja da bi Iva mogla biti ali ih je svaki od tih potencijalnih tragova odveo u ćorsokak.
Bratislav Timotijević u penziju je otišao žaleći što nije pronašao Ivu ili bar saznao šta joj se desilo.
- Svega se sjećam kao da je juče bilo, ja i koleginica Dragana Žikić koja je i dalje u aktivnoj službi, formirali smo ogroman predmet ali nažalost nismo uspjeli da taj nestanak riješimo. Sjećam se da je Ivin deda, mislim da je bio profesor na fakultetu u Sarajevu, dolazio u Niš smatrajući da nismo dovoljno uradili na rasvjetljavanju nestanka njegove unuke. Kada sam mu iznio predmet, pokazao gdje smo sve išli, šta smo sve probali, sa kim smo sve razgovarali, izvinio se i kazao: ‘Došao sam da vas kritikujem, izvinite, svaka vam čast!” – priča Timotijević.
Iva, koja je u Zaječaru živjela sa majkom, tog ljeta je došla u Niš da bi dio raspusta provela sa ocem. Tada je saznala za oglas koji je očigledno bi mamac za naivne djevojke i donijela kobnu odluku da se na njega javi.
- Ona dolazi do Tvrđavskog mosta da se nađe sa nekim tipom koji je dao oglas da traži bejbisiterku i da plaća 500 švicarskih franaka. Od tog trenutka od nje nema ni traga ni glasa. Imali smo ozbiljne sumnje prema jednom Nišliji koji je bio poznat po tome što je fotografisao djevojke pa ih je poslije ucjenjivao, dosta ih je namamio pa smo odlučili da sa njim porazgovaramo. Djelovalo je kao da smo na Ivinom tragu jer je on priznao da je dok je bio u zatvoru upoznao jednog Albanca sa juga Srbije, koji je navodno od njega tražio da mu nabavi mlade djevojke radi trgovine ljudima. Međutim, kako nam je tada kazao, on se nije sreo sa Ivom nego je na mjesto sastanka poslao tog Albanca te da ne zna šta se sa njom desilo – prisjeća se Timotijević početaka rada na jednom od najtežih slučajeva u karijeri.
Tragom te informacije, niška policija je otišla na jug Srbije i obišla brojne lokale u kojima su zatekli brojne mlade djevojke ali nijedna od njih nije bila Iva.
- Svačeg smo se tamo nagledali, ali one su tamo bile dobrovoljno, imale su kontakte sa porodicama. Nosili smo njenu sliku, pokazivali svima, nikada se niko nije pojavio da je rekao da je nešto vidio ili da zna bilo šta. Iva je bila lijepa djevojka, zapala bi svakome za oko, ali niko od onih sa kojima smo razgovarali nije je prepoznao sa fotografije. Možda bismo nešto uspjeli da saznamo da smo mogli da istražujemo na Kosovu, ali nažalost ni tada kao ni sada to nije bilo moguće. Stvari su tapkale u mjestu desetak godina kada smo dobili informaciju za koju smo smatrali da će nam riješiti slučaj. Taj Albanac kojeg je Nišlija označio kao osobu koja je odvela Ivu a za kim smo raspisali potjernicu, uhapšen je u Beogradu. Sjećam se da su me pozvale kolege, bila je prošla ponoć kada su mi kazali : ‘Ovaj što ste za njim raspisali potjernicu je kod nas u policijskoj stanici ’29. Novembar’. Uzviknuo sam: ‘Jaooo, dolazimo odmah’! Sa koleginicom Žikić smo istog trenutka sjeli u vozilo, ‘letjeli’ smo do Beograda, cijelu noć smo razgovarali sa njim ali se ispostavilo da ni on sa tim nema veze. Tako smo izgubili i posljednji trag koji bi eventualno mogao da nas odvede do kakvog takvog kraja ovog slučaja – govori penzionisan inspektor niške policije.
Nakon toga, kako navodi, Ivina majka je dobila nekoliko telefonskih poziva, obaviještena je da je djevojčica navodno u Mađarskoj.
- To je bio pokušaj da se od porodice nestale žene izvuče novac. Slali su neke kasete, govorili da će poslati krv za analizu, sve smo to pregledali, ispostavilo se da se radi o prevari. I to je bilo to, ništa novo se više nije pojavilo do danas – kaže bivši policijski službenik.
Komentarišući moguću Ivinu sudbinu Timotijević kaže da kao čovjek želi da veruje da je ona i dalje živa ali da kao policijski inspektor na osnovu svega onog na šta je naišao tokom istrage ovog slučaja i dugogodišnjeg profesionalnog iskustva smatra da je to malo vjerovatno.
- Prosto je nemoguće da, ako je živa, nema nikakvog traga od nje 22 godine. To bi sada bila žena četrdesetih godina koja bi sigurno našla nekakvu mogućnost da se nekome javi. Na osnovu svog iskustva mislim da je vrlo vjerovatno da je stradala vrlo brzo nakon nestanka, da je pokušala da se odupre otmičarima ili da pobjegne ili su joj dali narkotike u pokušaju da je natjeraju da ih sluša, a da je od njih preminula. U svakom slučaju ono što mogu da kažem je da taj predmet nije arhiviran, ja sam otišao u penziju ali ostale su kolege koje su nastavile rad i na tome će se raditi sve dok se njena sudbina ne sazna – zaključuje Timotijević za Kurir.
Ivina majka moli samo jedno
Ivina majka Nives Đorđević kaže da joj poslije svih ovih godina nije ništa lakše ali da ne gubi nadu da će do nekih saznanja ipak doći.
- Želim samo da nešto zamolim, sigurno je da negdje neko nešto zna o mojoj kćeri. Možda se plašio da progovori svih ovih godina plašeći se njenih otmičara. Nadam se da će neko od njih u nekom trenutku ipak odlučiti da progovori, možda kad oni ne budu među živima. Nemamo nikakvih tragova, njena fotografija više ne može pomoći, mnogo vremena je prošlo, ona je sada potpuno irelevantna za potragu. Odgledala sam bezbroj dokumentarnih filmova na tu temu, pročitala nebrojeno mnogo članaka, znam da se neki ljudi pronađu i poslije mnogo vremena, ne gubim nadu da ću bar saznati šta se sa Ivom desilo – kazala je Nives.