Godinama uljepšava ekrane i pozorišne daske, donoseći snažne emocije publici, ali Nataša Janjić Medančić rijetko govori za medije. Iza nje je bogata karijera te pažljivo građen porodični život u kojem uspješno balansira majčinstvo, umjetnost i svakodnevicu.
Za naš magazin glumica je ekskluzivno govorila o svojim glumačkim počecima, novim projektima i životnoj filozofiji. Iskreno, bez filtera, otvorila je dušu i o majčinstvu, vrijednostima koje je vode, i istinama koje više ne skriva.
Kako je sve počelo – jeste li oduvijek znali da želite biti glumica?
– Ja sam dijete jedne druge generacije, kada društvene mreže nisu postojale, a celebrity kultura bila je nešto vrlo udaljeno od nas. Moj poriv da se bavim glumom pojavio se tek u srednjoj školi, kada sam upisala “Gradsko kazalište mladih u Splitu”. Do tada sam mislila da ću biti veterinarka ili arheologinja. Dramske grupe u GKM-u vodio je Goran Golovko, tada mladi redatelj, koji me odmah na audiciji uključio u prvu amatersku predstavu za djecu i mlade. Upravo me ta prva predstava zarazila — timskim radom, zajedništvom i ljubavlju prema pozorištu.
U mojoj porodici pozorište se oduvijek poštovalo. Kao dijete sam s roditeljima često odlazila u Splitski HNK, gledali smo razne predstave, balete, pa čak i opere. To su bila posebna iskustva, gotovo rituali — od najljepše odjeće do uzbuđenja zbog mirisa i osjećaja žive izvedbe pred tobom. Sve me to očaravalo, ali odluka da i sama zakoračim na scenu došla je eto tek u gimnaziji. I tako iz predstave u predstavu, nastupali smo redovno i to je bila prava mala era vrlo kvalitetnih predstava koje su postale dio kulturne scene tadašnjeg Splita. Gledali su nas i profesionalni glumci, redatelji, publika nas je voljela, a ja sam upoznala sve čari toga posla. Upis na Akademiju bio je logičan korak dalje i trenutak kada sam svoj hobi i veliku ljubav pretvorila u profesiju.
Što biste danas poručili onoj Nataši koja je prvi put zakoračila na daske koje život znače?
-Mislim da bih toj Nataši poručila samo jedno: da nikad ne prestane tražiti onu istu strast i veselje igre koje je tada osjećala.
Šta Vam pomaže da uloge budu tako iskrene i “žive”, pune upravo te strasti?
– Mislim da ono što moje uloge čini istinitima i živima leži upravo u tome što nikad ne polazim od toga da nešto “glumim”, već da razumijem. Uvijek mi je važno pronaći ljudsku istinu lika, ono zbog čega je takav kakav jest, zašto nešto govori, kako diše u nekoj situaciji. Zato stalno istražujem, promatram, slušam ljude oko sebe, njihove motive, nesavršenosti, strahove. I volim ljude i imam široko razumijevanje za njih! U poslu me vodi neka vrsta empatije prema liku — pa i kad igram negativce, ne sudim ih nego tražim u čemu je njihova bol, ranjivost, što ih pokreće. To daje živost i slojevitost. Osim toga, volim i silno vjerujem u timski rad, a taj dio možeš birati kad prihvaćaš ulogu. Tu magiju ne stvaram sama. I konačno, sve se svodi na to da si na trenutak spreman zaboraviti na sebe i prepustiti se nečemu većem, priči koju svi zajedno pričamo, igri, a u tom prostoru leži moja najveća sloboda.
Posebna prilika, ali i izazov
Nedavno ste radili sinhronizaciju za “Snjeguljicu”, koja je ostvarila velik uspjeh i reakcije publike. Kako je za Vas protekao taj projekat?
– Otkad imam dvoje male djece i gledam kako upijaju crtane filmove, pogotovo one s prekrasnim Disneyevim pjesmama, počela sam još više sanjati o tome da i ja jednom posudim svoj glas nekom liku koji će postati njihov heroj. Nisam vjerovala da ću ikad zavidjeti kolegicama, a pomalo sam počela zavidjeti onima koje su bile Elze, Moane, Zlatokose… Kad sam dobila poziv na audiciju za Zlu Kraljicu u Snjeguljici i još kad sam čula da bi odgovarala mom glasu i da se radi o Gal Gadot, u meni se probudilo neopisivo veselje. Vrlo ozbiljno sam pristupila audiciji i htjela sam dati sve od sebe. Oni su zaista strogi, šalju glasove na odobrenje Disneyu, pa kad sam dobila potvrdu od njih, osjećala sam se kao da sam dobila ulogu na Broadwayu ili u nekom hollywoodskom filmu! Pjesme su stvarno prekrasne, moćne i dramatične, vizuali fantastični, a najveća sreća mi je bila otići na premijeru sa svojom djecom i vidjeti ih kako slušaju mamin glas u jednoj Disneyevoj bajci. Bila je to prilika i da im približim na neki način čime se to mama bavi, ali i poseban profesionalni izazov.
Roditeljstvo je, kažu, uloga bez generalne probe. Što ste o sebi naučili otkako ste majka?
– Roditeljstvo je stvarno uloga bez generalne probe. I vrlo često je upravo to velika improvizacija koju moraš izvesti s nepredvidivim partnerima, bez pripremljenog teksta i redateljske upute, s puno intuicije koju zaista svaka majka treba slušati jer se pokazuje kao jedini pravi vodič. Kroz majčinstvo sam naučila da, iako sam cijeli život glumica, u poslu koji često njeguje ego, mogu potpuno staviti sebe u službu nekog drugog bića. Naučila sam da ništa nema veći smisao ni svrhu od brige za drugo živo biće koje postaje važnije od mene same. Naučila sam i da je roditeljstvo istovremeno najljepša ljubavna priča i najzahtjevnija, često kontradiktorna i ponekad kao toksična veza. I da zahtijeva budnost i trud. I da nije sve u odgoju, puno je u karakteru i onome s čim dođemo na svijet. Otkrila sam da mogu biti strpljiva, mekša nego što sam mislila i da i dalje učim svaki dan kao i to da, odgajajuci njih, jako puno odgajam i sebe.
Uzemljenje i sigurna luka
Kako uspijevate održati balans između dinamične karijere i privatnog života?
– Moja porodica je moje najveće uzemljenje i sigurna luka. Oduvijek sam tragala za njim jer iz njega mogu stvarati. Za mene je to neka vrsta higijene duše. Nisam od onih koji misle da umjetnik mora nužno stvarati iz haosa ili boli, nekako sam uvijek radije stvarala iz vedre svakodnevice, malih životnih stvari i harmonije.
Naravno, nije uvijek lako održati balans — naš posao nema radno vrijeme, logistika života zna biti pravi Rock’n’Roll, a s malom djecom to postaje još veći izazov, pogotovo za ženu koja s porodicom dobiva i onaj kućanski balast. Ali baš zato danas drugačije biram projekte, a i oni mene pronalaze drugačije. Više nisam ista Nataša kao prije — danas mi je porodica prioritet, ali nekako vjerujem da naš glumački radni vijek traje dugo, da se stalno mijenjamo i rastemo i da me tek čekaju uloge iz ovih novih životnih faza. Mir i ljubav kod kuće za mene su uvijek početak svake dobre priče.
Uloga supruge, majke, umjetnice, jeste li ih ikad slagali po važnosti, ili ste naučili da ih puštate da se prirodno isprepliću?
– S vremenom sam naučila da ih ne mogu ni ne trebam slagati po važnosti. Uloga supruge, majke i umjetnice u meni se stalno isprepliću, ponekad jedna prevlada, pa se druga povuče, pa su sve u isto vrijeme. Nekad zapadnem u zamku, a to je i boljka vremena u kojem živimo, da sve mora biti savršeno posloženo, ali podsjećam se onda da je život živa stvar i da je ljepota baš u tom žongliranju. Najvažnije mi je da sve te uloge hranim iskreno, prisutno po potrebi, bez grižnje savjesti i bez pokušaja da budem nešto što nisam ili da baš u svakoj moram biti savršena u svakom trenutku.
Tragovi života
Kad biste mogli snimiti film samo za svoju dušu – o čemu bi bio?
– Mislim da bi to bio film u kojem bih konačno vidjela onu veliku, slojevitu žensku junakinju kakvu sam oduvijek priželjkivala. Toliko je predivnih filmova koje volim, od onih braće Coen, Scorsesea, Eastwooda, ali u njima su najčešće muškarci ti fascinantni likovi. Voljela bih da postoji taj isti vrhunski scenarij, ali da ga nosi žena, jednako moćna, nesavršena, hrabra, živa. Duhovita. E takav film bih voljela raditi za svoju dušu.
Za kraj, ne možemo ne spomenuti Vaš njegovan i prirodan izgled po kojem ste prepoznatljivi. Kako uspijevate ostati svoji u moru trendova, promjena i nametanja?
– Mislim da je najveća tajna u tome što se nikad nisam trudila izgledati drugačije od onoga što stvarno jesam. Zadovoljna sam u svojoj koži, volim prirodan izgled, volim kad lice ima svoju priču i kad ne brišem tragove života.
Naravno da se volim brinuti o sebi, ali bez opsesije i jurnjave za trendovima koji danas postoje, sutra nestanu. Daj Bože da neki nestanu što prije! Najviše mi pomaže to što biram stvari koje me hrane iznutra, od ljudi s kojima sam okružena do načina na koji živim. I šalim se da ću jednoga dana, ako me zdravlje bude služilo ili ako ne poludim, biti posljednja starica na planeti. I bez ijedne tetovaže.
Iskreno s Natašom Janjić Medančić: Više nisam ista kao prije Azra Magazin.