GOVORI JAKO TIHO, A JEDNU ŽENU ZOVE MAMA: PSIHOLOG OTKRIO U KAKVOM JE STANJU DJEVOJČICA KOJU JE OTAC DRŽAO U KADI

govori jako tiho, a jednu ženu zove mama: psiholog otkrio u kakvom je stanju djevojčica koju je otac držao u kadi

Kako je istakao, djevojčica je došla sa samo 10 kilograma na kliniku i bila je smještena u krevetac za bebe, a sada ima interakciju sa osobljem i uspjela je da napravi neki korak. Prioritet svih u bolnici je oporavak njenog opšteg stanja, naveo je Čobeljić.

  • Prioritet je njeno fizičko stanje, koje je značajno bolje. U početku je bila na 30 posto unosa hrane i tečnosti, u odnosu na 100 posto, sve ostalo je primala preko infuzije. Od gastroenterologa smo dobili informaciju da je sada značajno bolje – kaže pisholog Čobeljić.

Djevojčica govori jako tiho, čak je ženu koja je bila sa svojim djetetom s njom u sobi nazvala “mama”.

  • I ostali specijalisti su je pratili. Fizijatri nisu trenutno u mogućnosti da joj pomognu, jer nedostaje dovoljno mišićne mase. Što se tiče psihološkog dijela, tu je evidentan napredak. Sam početak bio je težak. Ona komunicira, ona reaguje na postavljena pitanja. Sama izražava svoje potrebe. Jako tiho govori, izgovori po jednu ili dvije riječi. S njomu sobi je bila mama sa dječakom, koja je izuzetno topla i brižna žena, bila i prema svom djetetu, ali i prema njoj. Njoj se obraćala sa “mama”. Medicinsko osoblje joj je postepeno prilazilo. U toku jučerašnjeg dana smo mogli da je mazimo, da joj bacimo pet, poklonimo igračku – ističe psiholog.

Nije postojala mogućnost kretanja kada je djevojčica stigla u kliniku, a svaka nadoknada hrane morala je da ide postepeno, piše Blic.

  • Fizički aspekt, ona je smještena u gastroenterološko odjeljenje u dečji krevetac, jer kod nje nije postojala mogućnost hodanja. Mišične mase nema, ali to će ići u dobrom smjeru. U početku nadoknada hrane morala je da ide postepeno. Svaki preterani unos hrane kod nje je dovodio do dijareje i povraćanja. Ona jeste prošla kroz traumatsko iskustvo, kroz zanemarivanje, ali ona se čak navikla na takve uslove. U psihološkom smislu to je bio potpuni šok. Kako se postepeno navikavala, ono što je za nju bilo najstresnije to su bili popodnevni i večernji časovi. Ona je gladna tada, osjeća potrebu da joj neko pomogne, a mi smo bespomoćni, jer bi bilo kakav unos hrane za nju bio katastrofalan, doveo bi samo do pogoršanja. To su trenuci kada bi ona plakala – ističe Čobeljić.  

hayat.ba

drugi upravo čitaju