Bogatstvo različitosti proizašlo iz višestoljetnog zajedničkog življenja muslimana, pravoslavaca, katolika, Jevreja i pripadnika ostalih konfesija predstavlja blago od neprocjenjive kulturno-historijske vrijednosti.
Zbog toga je javnost bezmalo bila oduševljena zajedničkim nastupom trebinjskog đakona Branislava Rajkovića i Armina Muzaferije u okviru manifestacije “Večer duhovne muzike i sevdalinke”.
Federalni ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Ramić na svojoj Facebook stranici objavio je video u kojem Branislav i Armin u duetu izvode ilahiju “Dođi, vidi ašk šta čini” u Trebinju.
Inače, ovo je drugi put da pomenuti dvojac sarađuje na ovaj način, a sličan prizor prvi put je zabilježen na istoimenoj manifestaciji tokom 2020. godine.
U izjavi za Hayat.ba trebinjski đakon Rajković je sa nama podijelio mudrosti i pouke koje možemo izvući iz ovog primjera u kontekstu njegovanja međusobnog poštovanja, zajedništva i komšijskih odnosa.
- Veoma je važno i poželjno sve to, ali je najvažnije, ustvari, da volimo ili bar da se trudimo da volimo jedni druge, koliko god to nekad bilo teško… Jer i najveći neprijatelji mogu međusobno da se poznaju, čak i da se poštuju, pa čak i da budu zajedno, recimo protiv nekog trećeg. ali ako nastojimo da se volimo, onda može da se desi i da ne znamo mnogo jedni o drugima, čak i da ne budemo zajedno, nego jedni za jedno, drugi za drugo.., a da ljubav sve to prevazilazi. A, taj trud na takvoj ljubavi, nije samo puka riječ, nego opitno, dođi i vidi ili upravo: gel gör beni aşk neyledi. E, onda zaista i to (u)poznavanje i zajedništvo i poštovanje i sve drugo u ljubavi, bude važno i dobija naročit smisao – kazao je đakon Rajković.
Opisao je i motive svog interesovanja za kulturu općenito, a posebno islamsku duhovnu muziku u kojoj vidi određene sličnosti sa muzikom svoje religije.
- Interesovanje za kulturu uopšte, u najširem smislu, uprkos svijesti o njenoj fragmentiranost po raznim kriterijumima, učinilo me je sklonijim da i u našim kulturološkim različitostima uočavam sličnosti, koje nas uz evidentne razlike, istovremeno čine i pripadnicima jedne zajedničke kulture… Zajedničko kulturno naslijeđe posebno je izraženo u našoj auditivnoj kulturi, a u okviru nje, naročito kroz muzičku kulturu, i to ne samo kroz profanu, nego i sakralnu. Postajući svjestan tog naslijeđa, poredeći bogoslovske, umjetničke i uopšte kulturološke specifičnosti hrišćanske i islamske kulture, naročito me je privukla auditivna estetika arapskog jezika i makamske – islamske muzike, odnosno njena sličnost sa romejskom – vizantijskom, na kojoj, pak, počiva naša crkvena muzika.
Na kraju našeg razgovora dotakli smo se neizostavne teme o neophodnosti edukacije mladih u pogledu upoznavanja multikutluralnog bića bosanskohercegovačkog društva.
- Različitost je uvijek i iskušenje, ali i podstrek jer, svjesno ili nesvjesno, za razliku od jednoličnosti i nemanja izbora, traži opredjeljenje za neku od postojećih mogućnosti… Međutim, u našem vjerskom izboru ili etničkoj pripadnosti, ni približno se ne iscrpljuju izbori po mnoštvu drugih stvari u životu, niti nas to nužno striktno opredjeljuje u nekom drugom smislu, poput političkog, kulturnog, umjetničkog, muzičkog… tako da, ma kakav bio naš osjećaj ili izbor u ovom prvom i drugom smislu, i dalje ostaje izbor hoćemo li tako nacionalno i/ili vjerski opredijeljeni razmišljati prevashodno politički, materijalistički, šovinistički… ili nekako drugačije. Poruka bi ustvari bila da, uprkos prisilnom stvaranju utiska da se jednim ili drugim izborom opredjeljujemo i po svim drugim izborima u životu, šta god bili nastojmo da biramo kulturu umjesto nekulture, a kultura nije tortura(!) ili bar ne bi trebalo da bude – poručio je đakon Rajković.
(M. Imamović)
Video pogledajte OVDJE.
