back to top

“Samo sam legla na njegove grudi” Milica Pavlović iskreno o najtežim životnim trenucima, uz baku i djeda bila do posljednjeg njihovog daha

Milica Pavlović svoj život je provela sa bakom i djedom koji su je i odgajili. Toliko je bila vezana za njih da je poslije dvije godine provedenih kod oca u Švajcarskoj odlučila da se vrati u Gornji Bunibrod, kako bi bila uz svoje najmilije i to do njihovog posljednjeg dana o čemu otvoreno govori u emisiji Na terapiji sa Slavicom Đukić Dejanović.

Milica Pavlović nikada nije krila ljubav prema baki i djedu što je i ocu otvoreno rekla kada je odlučila da se vrati u selo nadomak Leskovca kako bi bila sa njima. Oni su bili njeni psihološki otac i majka. Djed je bio taj koji ju je bodrio u svemu, a baka je bila zadužena za brigu o Milici da izrasta u zdravu djevojčicu, a vodila je računa i da uvijek lijepo izgleda pa joj oblačila i najljepše haljinice.

Po povratku iz Švajcarske, Milica se nije odvajala od bake i djeda sve dok se nije preselila u Beograd, ali i tada je znala samo na par časova da dođe kod njih, da ih obiđe i da se vrati nazad zbog obaveza.

– Kada sam počela da se bavim ovim poslom veoma aktivno, vjerujte mi da sam znala da odem samo na jedno veče, da dva časa provedem sa njima i da se vratim za Beograd. Ta snaga koju su mi to dvoje ljudi davali je snaga da sam mogla da pomjerim svijet ispred sebe. Kada dođem poslije problema, muka, poteškoća i samo pogledam u njihove oči koje mi bezuslovno vjeruju, a ja sam naučena da ne smijem da lažem, dođem i kažem: “Jao djede, ovo ili ono”, on me ne pita šta kako, sasluša me i kaže: “Ma ti sve možeš, ti si rođena za ovo”. Uvijek mi je govorio: “Glava gore, ruke nazad, ispravi se i samo hrabro”. I to sam pokupila od njega, kada mi je najteže u životu, kad imam mnogo problema, kada mislim da nešto ne mogu ja znam koliko su svega u mene uložili to dvoje ljudi, ja samo podignem glavu i stvarno onako čistog srca i poštenjem idem kroz život i u ovaj posao – kaže ponosno Milica.

Dok je djed Vladimir učio Milicu da ide uzdignute glave, baka Rada je bila ta koja ju je učila da uvijek bude lijepa i lijepo obučena djevojčica. Međutim 2020. godina je bila bolna za Milicu, djed se razbolio i napustio nju i baku.

– Šta je život, a vjerujte mi, do posljednjeg daha njihovog sam se borila za oboje. Posljednje noći života i djeda i bake sam bila sa njima, uz njihovu postelju. Nisam željela ni na onaj svijet da odu, a da ne vide da se borim za njih do kraja. Uh, baš sam to teško podnijela, nisam još to preboljela, ali sam prihvatila – kaže Milica uzdišući.

Iako je djed Vladimir već imao godina Milica nije očekivala da će ostati bez njega jer se sve desilo nekako iznenada.

– Djed je jednostavno, da se izrazim tako, samo pao u krevet, kako je meni komšija rekao. To jutro me je zvao, a ja sam bila na snimanju serije “Pevačica”, režisera Gage Antonijevića, gdje sam imala glavnu ulogu. Standardno sam bila, javiću se ja kasnije, ali meni je tri puta zvonio telefon i onda moj bjuti sektor koji je bio tu, koji znaju koliko sam vezana za baku i djeda samo mi prišao i rekao da nešto nije okej: “Baka, djed, stalno zvoni”. Izašla sam napolje, javila se, komšija je bio na telefonu rekla sam: “Gdje je djed, daj mi djeda na telefon”, a on kaže: “Znaš šta Miko, ne znam šta da ti kažem, neće ni da priča, stao je i sa pričom, odbija, da li možeš ti da dođeš?”. A uvijek kada su bili bolešljivi ja se spakujem i dođem i samo sam pitala komšiju: “Milane koliko je ozbiljno?”, a on mi je rekao: “Baš je ozbiljno”. Pozvala sam tetku koja radi u Domu zdravlja “Stari Grad” ovdje u Beogradu i pitala je da li može ona da ode jer je mene sramota, 200 ljudi je na setu i ne znam kako da prekinem, ja ću otići ujutru, tražiću slobodan dan, razumjeće me, ali samo da ode da vidi svojim očima i da mi kaže kada bude vidjela o čemu se radi. Tetka je mene slagala, rekla je da je sve pod kontrolom. Pitala me je koliko imam još snimajućih dana, rekla mi je da odradim to i: “Nemoj da se brineš, ja sam tu, sve je super, samo ti snimaj”. Vidjela je da je djed loše, ali mislim da se i ona potajno nadala da će mu biti bolje, ali slagala me je, zbog čega mi je trebalo dosta vremena da joj oprostim – kaže Milica ne skrivajući emocije.

A nije ih krila ni dok je snimala, kao ni brigu o svojim najbližima. Završila je snimanje i uputila se u Gornji Bunibrod.

– I onda, sjećam se, taj treći dan mi snimamo, ja kažem Brani koja me je i za ovu emisiju našminkala, moj vjerni saradnik: “Brano, meni nešto nije ovdje okej, ja ne mogu ni da se skoncentrišem, nešto nije ovdje u redu, Milan mi izbjegava pozive…”, taj komšija. Oni su ubrzali snimanje jer su osjetili da kod mene nešto nije u redu. Kada sam otišla tetka mi je rekla da su zvali Hitnu pomoć, da nije htjela da dođe, rekli su: “To je stariji čovjek”, meni je pala roletna, kada sam to čula i onda sam ja pozvala i rekla: “Ljudi zar vas nije sramota da vi ne dođete, da…”. Ja ne želim da živim u vremenu kada etiketiramo nekoga po godinama, pacijent je pacijent. Oni su meni rekli da ne mogu, da imaju ove i one slučajeve, i prvi put sam u životu iskoristila svoje ime, rekla sam: “Da li je potrebno da kažem da je ovdje Milica Pavlović?” i oni su došli. Mi smo djeda odvezli do bolnice. Bilo je i to kovid stanje i sa jednog dijela na drugi dio dvorišta, te za ovo je odjeljenje, te nije za ovo… On u majici onako, hladno napolju, ja plačem pored njega, on jedva diše u onim kolicima… Samo je gledao u mene i tražio gdje sam ja – prisjetila se Milica bolnog trenutka.

Drugarica koja radi u bolnici je pozvala da uđe kod djeda kada se Milica zapravo i oprostila sa njim.

– To je sve trajalo čitavu vječnost, smjestili su ga na neko odjeljenje, sada ne mogu da se sjetim koje i on je prestao da govori. Jedna od mojih drugarica radi u toj bolnici, Marijana i kaže mi: “Hoćeš ti djeda Lacka da vidiš?”, tako su ga zvali, ja kažem: “Naravno da hoću, ali neće me pustiti”, kaže ona: “Ma pustićemo te, staviš masku, staviš sve…” Skoro sam vidjela Marijanu i rekla mi je da i dan danas prepričavaju tu scenu mog opraštanja sa djedom. Iskreno bilo je strašno ja sam prvi put u životu vidjela osobu sa zamućenim pogledom, nikada se nisam susrela sa tim. Ma koliko godina da je on imao, to je neko vaš, i sjećam se da je u hodniku plakao i ljekar i sestre i u tom momentu gdje je osobi pogled upućen negdje gore, kaže Marijana: “Ja se sjećam stojim na vratima i djed Lacko koji širi ruke i gleda na gore”. On je čuo mene i raširio ruke. Jao, ja sam mislila da ću tada umrijeti. Ja sam samo legla na njegove grudi i onda me je ljekar molio da izađem i rekla sam mu samo ono iza čega stojim i dan danas: “Hvala ti djede za sve što si uradio za mene, hvala što si se borio, hvala ti što sve što danas znam, znam zahvaljujući tebi i baki i nemoj da brineš, zapamtiće svi tvoju Milicu kao unuku Vladimira Pavlovića i Rade Pavlović. Nikada vas neću obrukati i nikada vas neću razočarati i tek ćemo velike stvari stvarati zajedno jer ja znam da su oni tu – sa očima punim suza govori Milica Pavlović, piše Blic.

Gubitak djeda je bio prvi bolni momenat u životu. Ubrzo se i baka razboljela, dobila Alchajmera koji dovodi do demencije pa je bilo trenutaka kada svoju unuku više nije prepoznavala. Vraćalo bi joj se sjećanje sve do jednog trenutka.

pressmediabih.com

drugi upravo čitaju