12.7 C
Sarajevo
Ned, 05, 23

RUVEJD-EFENDIJA JAHIĆ U TRI SRPSKA LOGORA PROVEO JEDANAEST MJESECI

Ruvejd-efendija Jahića Agresija na Bosnu i Hercegovinu zatekla je u Diviču, živopisnom naselju na Zvorničkom jezeru, koje je od njega napravilo poluostrvo. Od grada Zvornika udaljeno je nekih tri kilometra. U ovaj džemat došao je iz Skucanog Vakufa kod Sanskog Mosta, u kojem je proveo nepune tri godine. Ukazanu priliku da imamsku misiju nastavi u Diviču kod Zvornika, mjestu koje je gotovo 300 kilometara bliže njegovoj rodnoj kući u Miljanovcima (Kalesija), nije propustio. Službu u Diviču započeo je prvog aprila 1979. i ona je trajala dok ga u maju 1992. zločinci iz srpskog naroda nisu odveli u logor. Po izlasku iz logora, u kojem je proveo gotovo godinu dana, obnašao je funkciju glavnog imama Medžlisa Islamske zajednice Zvornik sa sjedištem u Tuzli. Iz Tuzle je otišao u njemački grad Witten i u tamošnjem bošnjačkom džematu nastavio imamsku misiju, piše Stav.ba.

PRVO PREBIJANJE DOŽIVIO U DŽAMIJI

O odvođenju u logor i mučenjima i torturama kojima je kao vjerski poslenik bio izložen u nekoliko kazamata efendija Jahić kaže: “Po ulasku vojske i paravojnih formacija ja sam u džamiji u Diviču više od dva sata zlostavljan, tučen i maltretiran od šesterice vojnika. Tukli su me čizmama, kundacima, bokserima i drugim predmetima. Ovdje sam jedva ostao živ. Potom sam odveden u bolnicu u Zvornik, gdje su mi, pored povreda svih tjelesnih organa, ustanovili da imam pet slomljenih rebara, frakturu glave, uboj na svim dijelovima tijela i u bolnici sam ostao 15 dana. Uslijedilo je odvođenje u logore. Prvo u logor ‘Novi izvor’ u Zvorniku, pa ‘Čelopek’, pa ponovo ‘Novi izvor’ i na kraju u ‘Batković’ kod Bijeljine, jedan od najvećih srpskih kazamata.”

NAJVIŠE SU NAS TUKLI NA BAJRAM I VIDOVDAN

“U Čelopek, u tzv. Dom kulture, dovedeni smo krajem maja i tu smo ostali do 29. juna. Bio je to zloglasan logor, jedan od najgorih na području Zvornika. Po dolasku u logor ljude su svakodnevno izvodili i tukli i mučili do iznemoglosti. Upadale su razne paravojne formacije koje su sa sobom, pored oružja, nosile i razne električne kablove, drvene palije, drvena držala za krampe, buzdovane, noževe i druge stvari. Njima su tukli logoraše. Mnogi su poslije mučenja u mukama umirali. U ovom logoru, pored mještana Diviča, bio je jedan broj ljudi dovedenih iz Zvornika i okolnih mjesta. Najgore je bilo na jedan dan prije Kurbanskog bajrama i drugi put na dan 28. juna, na njihov Vidovdan. Tada je, samo u jednom danu, ubijeno preko dvadeset ljudi, a isto toliko je bilo teško ranjenih. Poslije ovog masakra, sljedećeg dana, 29. juna, vratili su nas ponovo u grad Zvornik, u ‘Novi izvor’, i tu smo ostali do 15. jula, kada smo prebačeni u logor ‘Batković’. U ‘Čelopek’ iz Diviča je odvedeno sto sedamdeset i tri (173) čovjeka, a iz ‘Čelopeka’ nas je vraćeno u Zvornik manje od polovine. Kroz logore smrti ‘Čelopek’, ‘Novi izvor’, ‘Šperploča’, ‘Standard’, ‘Gerina klaonica’ u Diviču, ‘Batković’ na razne načine je ubijeno 107 Divičana, bosanskih šehida.”

Parazol - Protiv parazita

U BATKOVIĆU ZATEKAO JOŠ JEDNOG IMAMA

“U ‘Batković’ sam stigao 15. jula 1992. godine, koji je prije našeg dolaska već bio popunjen s logorašima iz sjeveroistočne Bosne. Najviše je bilo logoraša iz Brčkog, Brezova Polja, Kalesije, Vlasenice, Bratunca, Zvornika, Janje, Bijeljine, a kasnije će dovoditi ljude iz drugih krajeva, naročito po zatvaranju logora ‘Manjača’.

U logoru sam sreo kolegu Osman-efendiju Kavazovića, koji je u logor ‘Batković’ doveden prije mene, zajedno sa svojim džematlijama iz Brezova Polja. Osman-efendija je bio u logoru do kraja septembra 1992, kada je odveden u razmjenu zajedno s jednim brojem svojih džematlija. U logoru smo često vrijeme provodili zajedno i mnogo je bilo lakše podnositi logorske dane u njegovom društvu. U tom sam logoru bio od 15. jula 1992. do 26. aprila 1993. godine. Ukupno sam u tri logora patio od 25. maja 1992. do 26. aprila 1993. godine. Bio je to dug period, gotovo godina dana, s puno boli i patnje, stradanja mnogih meni dragih osoba i prijatelja, tuge i žalosti, nade i iščekivanja slobode. Danas, sjećajući se svih patnji i stradanja kroz koje sam prošao zajedno s mojim dragim Divičanima, molim dragog Boga da šehidima Čelopeka podari Džennet, porodicama sabur i da se zlo onog vremena kroz koje smo mi prošli nikada i nikome više ne ponovi.”

Svoja sjećanja na patnje u logorima “Novi izvor”, “Čelopek” i “Batković” Ruvejd-efendija Jahić ovjekovječio je u knjizi Od logora do slobode: kroz patnje Čelopeka i Batkovića.

ODLAZAK U DIJASPORU

Efendija Jahić je u Witten došao 1. oktobra 1994. godine. U tom je džematu ostao punih 27 godina. Zajedno s džematlijama sačuvao je džemat, kupili su vakufski stan, prostor za džamiju, sagradili potpuno novu džamiju i islamski centar koji predstavljaju jedan od najljepših objekata Islamske zajednice Bošnjaka u Njemačkoj. O svom džematu Witten rekao je i ovo: “Prve godine rada u džematu su bile veoma teške. To je period nastajanja i osnivanja. Ljudi su živjeli 20 godina u Njemačkoj bez džemata i imama. Ali zajedno smo rasli u džematu i u emanet novim generacijama ostavljamo ovu džamiju, da se zajedno druže u ovom safu i da održavaju svoju vjeru i kulturu na ovim prostorima. Velika zahvalnost pripada svim mojim džematlijama koji su me podržavali tokom svih ovih dvadeset i sedam godina, koje smo zajedno proveli.”

U penziji je od prvog jula 2021. Po završetku imamske misije u Wittenu odselio se u grad Mülheim an der Ruhr kod Essena.

NIKAD NIJE ZABORAVIO DIVIČ

Slično kao i Osman-efendija Kavazović, njegov sapatnik u logoru “Batković”, nikada nije zaboravio džemat iz kojeg je odveden u logor. On se Diviču vraća kad god ima priliku, čak više i češće nego rodnim Miljanovcima. O Diviču kaže: “U Divič sam se opet vratio 2003. godine. U njemu sam dovršio gradnju porodične kuće. U Divič svake godine dolazim na odmor s porodicom. Tu rado provodim odmor, tu su mi se rodile kćerke Summeja i Seida, (najstarija Semha rođena je u Sanskom Mostu), tu su mi djeca išla u školu, imaju svoje prijatelje i rado dolaze u Divič. Moja hanuma i ja, također, rado dolazimo, jer smo u Diviču proveli naše najljepše godine života, tu imamo puno prijatelja, poznanika. Velik broj mojih učenika se raduje našem dolasku na odmor i druženje. Divič je, po mom mišljenju, jedno od najljepših mjesta u Bosni i Hercegovini. On je dragulj na Drini, a i ljudi su dobri domaćini i vole svoj kraj. Danas u Divič dolaze ljudi iz svih krajeva naše BiH, posebno iz sjeveroistočne Bosne, dolaze porodično na druženje i zajedničke večere.”

hayat.ba

Koliko je koristan ovaj članak?

Kliknite na zvjezdicu da biste je ocijenili!

Prosječna ocjena 0 / 5. Brojanje glasova: 0

Još uvijek nema glasova. Ocijenite prvi!

Pošto vam se svidio članak molimo da ga podijelite

Pratite nas na društvenim mrežama

Žao nam je što vam se nije svidio sadržaj. Možete li nam reći zašto?

Pomozite nam da unaprijedimo sadržaj!

Recite nam kako možemo unaprijediti ovaj sadržaj

Supported by TNT Grupacija
Mirko
Mirkohttps://javno.ba
Mirko je živa enciklopedija. Voli historiju, puno istražuje. Njegove zanimljivosti ostavljaju bez daha. Vrhunski je novinar i istraživač. Dugogodišnji je član TNT grupacije.

drugi upravo čitaju

MOŽDA VAS ZANIMa