Tog 3. maja dr Ivanu Stefanović, ljekara Hitne pomoći kćerka je pozvala iz škole „Vladislav Ribnikar“ i rekla: Mama, šalji ekipu Hitne pomoći.
Kako je kazala dr Stefanović, ona ne radi na terenu, već u Centru za edukaciju.
– Te najgore scene ja smišljam i zadajem ekipi koja dolazi da vježba, jer mi moramo da se uvježbamo. Mi ne možemo da vježbamo na terenu, Ali, moj najcrnji scenario je smiješan u odnosu na ono što smo zatekli. Kako sam ja saznala? Zvalo me je dijete. I šta prvo pomislite kada vas zove dijete u 8.47 – zašto koristi telefon za vrijeme škole? Jutarnji je sastanak i ja se tada obično ne javljam, ali vidite da nešto nije uobičajeno. I ona mi kaže: Mama molim te nemoj da prekineš, hitna je situacija. Kaže mi to tako smirenim glasom. Ona je šesti razred, odjeljenje 6/4, nažalost one koje je bilo na spisku. Rekla mi je: Neka pucnjava je bila u školi, neka djevojčica je povrijeđena, jel možeš da pošalješ Hitnu pomoć? U tom trenutku čujem glas nastavnice koja joj nešto govori, a kćerka onda kaže: Mama ne brini, poziv je primljen. Ja to prepričavam kolegama ali smo mi ubijeđeni da je u pitanju lažna dojava o bombi. Međutim, onda vam se slažu informacije i pomislite zašo bi nastavnica rekla da se zove mama ako postoji regularan put. I tako mi odlazimo premacall-centru – kazala je dr Ivana Stefanović.
Na sastanku su tog jutra bili načelnik pedijatrije, načelnik call-centra, direktor, pomoćnik direktora…
– Bio je to redovan smjenski sastanak sa svim službama i to dugo traje, jer je trebalo referisati četiri dana praznika. Mi krećemo prema call-centru da vidimo šta se zapravo dešava i oni kažu da su dobili poziv i da su već poslali tri ekipe. U tom trenutku preko radio veze čujemo glas doktora Stijačića da pošaljemo sve što imamo i ja krećem sa prvom ekipom tamo. Prije svega kao majka – kazala je dr Stefanović.
– Naše ekipe su tu, kompletne su, i ja im dodatno ne trebam. Ali do tamo se moje dijete javlja i kaže: Mama, bezbjedni smo i nastavnica nas je izvela na Cvetni trg. U tom trenutku kada je vaše dijete bezbjedno, a ne znam da li bih drugačije reagovala da je situacija bila drugačija, meni je bilo najlogičnije da pođem sa svojim kolegama i ako je neko lakše povrijeđen da im pripomognem. Bez ikakve ideje šta tamo možemo da zateknemo.
MORATE DA ZALEDITE EMOCIJE
Dr Ivana Stefanović iz Hitne pomoći kazala je da nikada u Centru za edukaciju nisu na vježbama imali te scenarije pucnjave.
– Uvijek su nam, međutim, kolege govorile da sve što ja napravim kao vježbu se nikada ne desi u životu i ja sam im govorila: Odlično, onda ćemo biti spremni za sve što je manje i lakše od toga što vježbamo. Kad taj sistem funkcioniše, kada vi vježbate, onda vi zaledite emocije i to je jedini način da funkcionišete. Da zaboravite sve što vidite i ono gdje vidite da ne možete ništa da uradite.
ZLATNI SAT
Dr Stefanović ispričala je sve što se dešavalo od trenutka kada je sa svojim kolegama stigla i ušla u OŠ „Vladislav Ribnikar“, piše Kurir.rs.
– Prve tri ekipe su poslate odmah, a sukcesivno je stiglo još sedam ekipa Hitne pomoći. Prvo pitate da li je mjesto nesreće bezbijedno. Već je bilo bezbijedno, i kada sam ja stigla vidjela sam nastavnika geografije kako prolazi i policija je već bila tu. Mjesto je bilo obezbijeđeno i samo su nam rekli zbog uviđaja da pazimo da ne zgazimo na čahure i da gledamo kuda idemo. I tu se radi ono za šta ste istrenirani – prilazite i vidite po izgledu tijela – odmah vam je jasno kome ne možete da pomognete. Tu se isključujete ali ulazite potom u odjeljenje gdje je već moja koleginica pedijatar napravila trijažu. U početku gledate jel osoba diše ili ne diše. Kako smo mi svi stigli, svako dijete je imalo jednu ekipu i to jeste koncept urgentne medicine – da svaki teško povrijeđeni mora da ima jednu ekipu – objasnila je dr Stefanović i dodaje:
– Kako sam ušla, prilazim djetetu koje daje znake života i tu krećete s procjenom koja mora uvijek da bude: da li je svjesna, da li reaguje na dozivanje ili bolne draži, da li reaguje na disajni pit, kako diše i kakva je cirkulacija. To mora biti protokol koliko god da ste zapanjeni cijelom situacijom. I onda kažete koji pacijent ide s kojim ekipom, i onda idete dalje. Tu je ranjena nastavnica. Stavljamo je na spinalnu dasku, uključujemo infuziju i ekipe kreću s povrijeđenima, jedna za drugom. Djeca su sva iznijeta u 30 sekundi, jer to ne smije dugo da traje. Brzi trauma pregled sa sve pakovanjem na spinalnu dasku traje 10 minuta. U tom trenutku nismo imali vremena da pregled traje 8 minuta, već je trajao 30 sekundi. Dijete ima najveću šansu da preživi ako u zlatnom satu bude na operacionom stolu.
ŠTA JE ZLATNI SAT?
– To nije trenutak kada sam ja stigla. To je trenutak kada se to desilo. Vrijeme neumitno teče koliko god smo mi bili brzi, a mi smo baš bili brzi jer smo pozicionirani u centru grada. Stigle su i ekipe sa Zvezdare. Stvarno je bilo kao u vježbi i dobro je što imamo takav koncept urgentne medicine i jedna smo od rijetkih zemalja koja ima ljekare na terenu.
STRAŠNO NAM JE ŠTO NISMO MOGLI VIŠE
Strašno mi je što nisam mogla još više da pomognem, svima nama, kazala je dr Stefanović.
– Urgentni centar tog dana nije dežuran, a nas je čekalo 50 ljudi. Tog dana bila je dežurna VMA i za nekoliko minuta su se restrukturirali tako da svako dijete bude odmah zbrinuto. Svako je provjerio bar još jednom da li su djeca živa, jer valjda mozak ne može da prihvati da ste toliko nemoćni. Naš posao koliko god bio strašan je istovremeno i fenomenalan, jer imamo tu moć da pomognemo. Teško se mirite s tim da ništa ne možete da uradite. Moje dijete je u tom trenutku na Cvetnom trgu, potpuno bezbjedna sa svojom nastavnicom. Znaju nešto, već djeca plaču, oni imaju 12 i po godina, i vi ne možete od njih da sakrijete mnogo. Ja sam ostala sama u školi, provjerila još jednom da li smo svi u pravu da više ne možemo da pomognemo i krenula sam s milicijom, sa interventnom ekipom u drugi kraj zgrade. Pitali su me gdje sam pošla, a ja pitam gdje je još povrijeđenih, jer sam bila ubijeđena da ima negdje lakše povrijeđenih. Nakon toga sam došla do svog djeteta i ne znam šta mi je bilo gore: ono što sam zatekla u školi i dok sam radila sve ono za šta sam istrenirana, ili suočavanje sa ljudima koje poznajem i njihovo pitanje: Šta se desilo? Ja ne mislim da ikoga treba lagati ali isto tako ne možete servirati te informacije odjednom, već dozirano, onoliko koliko mogu da prihvate. I taj dio mi je najteži. Jednoj mami sam dala dijete i rekla kćerki: Ti sad ideš kod drugara. Trebalo je pomoći roditeljima.
NISAM REKLA SVE
Dr Ivana Stefanović kazala je da nije roditeljima okupljenim u blizini škole rekla sve, jer nije bio trenutak.
– Znali su već nešto, i uglavnom su me pitali za razrednu, jer je nastavnica istorije razredna mojoj kćerki. U toj situaciji se držite za ono što je pozitivno. Kazala sam im da smo svi stigli, da je razredna živa, da me je prepoznala, da je sve vrijeme davala informacije mojim kolegama koji su je vozili do Urgentnog centra i to je njima bilo dovoljno u tom trenutku. Uhvatite se za nešto dobro i nadate se. Roditeljima niste mogli strašne vijesti saopštiti telefonom niti ih uvesti u školu da im kažete šta se desilo. Nađeno je korektno rješenje gdje da se svi jave, da sve naše ekipe budu tamo i zahvalni su nam i nastavnici i ti ljudi što smo kao služba brinuli o svima njima. Koliko se moglo kada im saopštite tako strašne stvari. Znao se red. Nije da ja želim da sakrijem informaciju ali u tom trenutku ja ne znam kako se koje dijete zove niti me interesuje, samo gledam da pomognem kome mogu.
Kćerka doktorke Stefanović u trenutku pucnjave nalazila se u kabinetu pored kabineta istorije.
– Ona se nalazila u učionici pored i zove me između dva reda pucanja. Kao da neko čekićem od 500 kilograma udara u ormariće, tako mi je taj zvuk objasnila i onda je nastao tajac. Nastavnica je otvorila vrata, nikoga nije zatekla i čuli su opet pucanje. Bili su toliko prestravljeni da su rekli: Nastavnice zaključajte kabinet i sreća da je ona imala ključ kod sebe. Sada kao roditelja me brine šta je moglo da se desi da je na primjer ostavila torbu u zbornici. Ta sretna okolnost je bila da je zaključala vrata. Svi su se pomjerili od vrata, i on je hvatao kvaku, ali nije uradio ništa, iako ta kvaka nije bila teška za savladati. Đaci su brinuli o nastavnici, kazali su da svi ugase zvuk na telefonima, da se niko ne javlja da ih ne bi čuo, da čučnu. To odjeljenje je specifično jer su imali divnu učiteljicu koja ih je učila da budu družina i oni su se ponašali kao družina. Ja sam zato stava da oni treba da se vrate u škole. Ne mislim da sam kao roditelj realna u ovoj sitaciji bez obzira na to što sam ljekar. Zato moramo da pitamo stručnjake, i koliko god su različiti saglasni su u jednom – odlaganje donosi olakšanje. Vi znate da ne morate u školu neko vrijeme, ne morate da se suočite sa školom, ulicom… Ali, to vam onda postane način bitisanja a stručnjaci kažu da to vodi u bolest. Tako da ja, koliko god da se plašim i teško mi je, imam povjerenja u te ljude tamo. Nastavnik geografije u toj školi ima dvije kćerke i suprugu koja je profesor. Nastavnica matematike koja je bila s mojim djetetom ima dvoje djece u školi. Oni su čuvali našu djecu i radili svoj posao, ostali su sa našom i nisu išli da traže svoju djecu. Vjerujem u njih i u školu imam povjerenja i mislim da treba da se vrate i budu družina i da nauče da se izbore. Naravno da djecu koja su podnijela ovo na teži načini i koja nisu funkcionalna ne treba tjerati. Moje dijete se plaši srijede zato što je srijeda. Ali, ne treba od toga praviti nešto što će vas još više boljeti nego da vidimo kako da sve prevaziđemo tako što ćemo misliti o njima, o toj stradaloj djeci. Moje dijete ih je znalo i značila su joj ta djeca i Dragan. Svako to dijete je naše. Na tom mjestu ne možemo ubiti školu, jer to je moglo bilo gdje da se desi – kazala je dr Ivana Stefanović.
