Alkemija je pseudoznanost nastala u starom Egiptu, a bila je usmjerena na pretvaranje osnovnih i dostupnih metala u najplemenitiji metal na svijetu tog vremena – zlato. Zlato je tada, kao i sada, bilo mjerilo bogatstva i uspjeha. Svatko je želio zlato za sebe, pa je lov na zlato bio jedan od glavnih motiva alkemije.

Danas znamo da to nije moguće, odnosno da neki element ne možemo tek tako pretvoriti u zlato, no stari alkemičari vjerovali su da se pod određenim astrološkim uvjetima olovo ili neki drugi bazni metal može pretvoriti u srebro ili zlato. Iako je postojala doza nadnaravne sile i tradicije, moramo priznati da je ideja vrlo kreativna.

Proučavali su transformacije koje se događaju tijekom zagrijavanja i rafinacije metalnih legura te tijekom raznih kemijskih procesa koji su tada smatrani tajnima kako bi na kraju pronašli proces kojim bi mogli dobiti zlato. Iako se ove ideje većini ljudi čine vrlo maštovitim i nestvarnim, u mnogim se procesima mogu prepoznati uobičajeni i dobro poznati kemijski procesi koji su alkemičare zasigurno potaknuli na nastavak istraživanja.

Iako postoji nadnaravni element u antičkoj alkemiji, danas je njegova važnost u povijesti kemije, farmacije i medicine neupitna, ali je vrlo važna i za razumijevanje tadašnje filozofije. Astrologija i alkemija bile su glavne znanosti tog vremena. Astrologija je pokušala objasniti odnos čovjeka prema “zvijezdama”, a alkemija odnos prema samoj zemlji i materiji na njoj.

Dakle, obje ukazuju na snažan interes za odnos čovjeka i prirode koji su ljudi toga vremena imali. Sigurni smo da su i alkemičari otkrili mnoge kemijske procese koje nisu znali imenovati, a koji su danas vrlo važni.

Podrijetlo i razvoj moćne alkemije

Iako je započela u Egiptu i Arabiji, alkemija je u isto vrijeme postojala u Indiji i Kini, pa čak i u staroj Grčkoj. U helenističkom Egiptu u to vrijeme, sa središtem u gradu Aleksandriji, alkemija je bila povezana s egipatskim ceremonijama i religijom. Za alkemičare se vjerovalo da su egipatski svećenici koji su svoje rituale i istraživanja izvodili u hramovima.

Ovdje se po prvi put spominje poznati “melting pot” koji su koristili alkemičari tog doba, a ujedno je i jedan od najpoznatijih vizuala u alkemijskom i magijskom smislu. Iako se danas češće povezuje s vješticama nego s alkemičarima, prvenstveno se koristio za obradu različitih materijala i elemenata na otvorenoj vatri.

Glavna figura alkemije bio je Hermes Trismegistos, kombinacija grčkog boga Hermesa i egipatskog boga Thoth. Ovaj bog je nosio zmijski štap koji je postao samim simbolom alkemije, a njemu u čast vršena su istraživanja.

Znanje koje su imali helenistički alkemičari bilo je pohranjeno u Aleksandrijskoj knjižnici, ali kada je spaljena, samo je dio znanja spašen i odnesen na Bliski istok, pa su se Arapi zainteresirali za alkemiju. Mnogi povjesničari misle da bi alkemičari danas bili mnogo više etablirani u društvu da je sačuvano više literature – možda bi tada alkemičari mogli uvjeriti svoje suvremenike da zapravo rade nešto korisno.

Arapska alkemija prakticirala se u Akademiji znanosti u Bagdadu, gdje su mnoga sačuvana antička djela prevedena s grčkog na arapski. Međutim, osim činjenice da su se riječi poput alkemija, alkohol i eliksir udomaćile u Arabiji kao dokaz alkemije, ne znamo ništa više o tome.

Spomenuta pseudoznanost dobila je novi život na Zapadu tijekom 12. stoljeća nakon što su prevoditelji pronašli stare arapske tekstove i konačno ih preveli na latinski. Alkemijom su se tada bavili vračevi, okultni stručnjaci i magovi, kao i najučeniji ljudi. Iako zlato nikada nije stvoreno, kao ni kamen mudraca ili eliksir života, alkemičari su značajno pridonijeli razvoju moderne kemije, a njihova otkrića poput mineralnih kiselina i alkohola bila su od velike važnosti.

Ni poznati učenjak Roger Bacon nije mogao odoljeti alkemiji i jedno vrijeme ga je ona posebno zanimala. Iako je alkemija živjela u nekim jednostavnim procesima i principima, u modernijim vremenima jednostavno je postala sinonim za magiju i okultno i New Age, zbog čega je danas malo tko shvaća ozbiljno.

Alkemija – put do besmrtnosti

Osim otkrića transmutacije metala, alkemičari su imali i druge ciljeve. Pokušali su stvoriti eliksir besmrtnosti, lijek koji liječi sve bolesti i izraditi kamen mudraca. Iako nam ove stvari danas zvuče vrlo neobično i većina će ljudi reći da ništa od navedenog nije moguće, alkemičari su bili puno optimističniji.

Eliksir života ili Eliksir besmrtnosti je piće koje oni piju daje vječni život ili vječnu mladost. Također se vjeruje da ima sposobnost stvaranja života, a prvi put se spominje u mitologiji vezanoj za Hermesa Trismegista i Thota. Oni su navodno bili “tekuće zlato” za postizanje svoje besmrtnosti.

Kamen mudraca ili kamen mudrosti usko je povezan s gore spomenutom transformacijom metala. Vjeruje se da je riječ o tvari koja ima sposobnost pretvaranja običnog metala u zlato, a može poslužiti i kao eliksir života. Ovaj specifični materijal trebao bi imati neka transformativna svojstva koja drugi materijali nemaju.

Kamen mudraca opisuje se kao sjajni, rubin-crveni prah koji može prodrijeti duboko u metale i pretvoriti ih u zlato. Vjerovalo se da se može koristiti u obliku soli, ali iu živinoj vodi kada postaje piće i ima izuzetna ljekovita svojstva.

Alkemija – postignuća i uspjesi

Iako se danas alkemija smatra pseudoznanošću, ona je po mnogo čemu bila bliska današnjoj kemiji. Tehnike i metode pročišćavanja, kao i filozofija koju su zastupali znanstvenici bili su vrlo moderni. Alkemičari su otkrili soli amonijaka, klorovodičnu kiselinu, dušičnu kiselinu i natrijev karbonat. Danas su ovi spojevi iznimno važni za mnoge kemijske reakcije i agense, stoga ne smijemo zanemariti važnost alkemičara.

Oni su prvi govorili o alkoholu kao kemijskoj tvari i identificirali elemente poput antimona, arsena i bizmuta – postoji određena količina kontroverzi oko toga jesu li alkemičari jednostavno kopirali kemičare svog vremena ili su do svojih rezultata došli putem neovisnih istraživanja. eksperimentiranje. , pa mnogi kemičari ne priznaju njihova postignuća.

Alkemičari su također koristili izvrsnu opremu: dizajnirali su opremu za destilaciju, sublimaciju i grijanje koja se i danas koristi. Dakle, iako se radilo o ponekad apsurdnim idejama alkemičara, njihova je uloga u razvoju kemije neupitna. Dok neki tvrde da alkemičari nisu ništa realističniji i stvarniji od vampira, drugi kažu da su alkemičari vjerojatno samo čudni kemičari i da je sasvim moguće da su postojali.

Ovdje moramo spomenuti jednu posebnu osobu, liječnika i okultista Philippusa von Hohenheima koji je živio i radio u Švicarskoj u 15. stoljeću. Kasnije je postao poznat kao Paracelsus. No, danas ga malo tko shvaća ozbiljno jer se bavio iscjeliteljskim talismanima i nevidljivim silama koje pokreću svijet, a javno je spalio i jedan od najpoznatijih medicinskih udžbenika tog vremena.

S druge strane, bio je entuzijastičan za alkemiju i nalazio je medicinsku upotrebu za kemikalije te je stoga svoje pacijente liječio živom, bakrom, sumporom, srebrom i brojnim biljem. Upitno je u kojim je količinama siguran, pa ne preporučamo ići njegovim stopama, no zanimljivo je pratiti kako je alkemija započela svoju pravu evoluciju.

Alkemija u Hrvatskoj

Iako alkemija nije uhvatila duboke korijene u Hrvatskoj, ipak je postala poznata diljem Europe, što potvrđuje i činjenica da je glas o njoj stigao čak i do samog Paracelsusa. Alkemija nije bila javno promovirana i stoga su je prakticirali uglavnom oni čiji su se osobni interesi preklapali s njom.

Riječ je o Barbari Celjskoj, poznatoj kao Crna kraljica, a još poznatijoj po svom razuzdanom i pokvarenom životu, što je tadašnja Crkva oštro kritizirala. Oko Crne kraljice stvorile su se mnoge legende: imala je dugu crnu kosu i crnu haljinu, a najdraži kućni ljubimac bio joj je crni gavran Tugomir, koji je na njenu naredbu kljucao oči ljudima koji joj se nisu sviđali. Legenda kaže i da se nakon smrti pretvorila u zmijsku kraljicu te da svoje blago čuva pod Medvedgradom.

Crna kraljica nastala je iz legende, ali se legenda zapravo temelji na stvarnoj osobi. Riječ je o Barbari Celjskoj, supruzi cara Sigismunda Luksemburškog, koja je bila obrazovana i vrlo slobodoumna. Mnogi misle da je cijela priča lažna, no ostavljamo vam prazan prostor da sami razmislite.

Zainteresirala se za alkemiju, a pokuse je radila u samoborskoj tvrđavi, a ne na Medvedgradu. Koristila je bakar iz samoborskih rudnika i pokušala ga pretvoriti u zlato uz pomoć kamena mudraca. Njezina je alkemija također ciljala na glavnu ideju bogatstva i neograničenosti.

Grad Pula može se pohvaliti i s dva alkemičara. Petar Bono i Daniel Istranin poznati su alkemičari s ovih prostora, a obojica su iz Pule. Zanimljivo je da donekle možemo razumjeti njihov rad jer su se trudili voditi evidenciju o onome što su radili.

Daniel Istranin ostavio je iza sebe rukopis “Cancona” u kojem je opisao svoj život i rad u Puli te potanko objasnio svoje alkemijske pokuse. Ova njegova pjesma tvrdi da je u jednom trenutku uspio stvoriti kamen mudraca, ali on nije pronađen, pa ne možemo biti sigurni u tu tvrdnju.

Peter Bono još je jedno ime koje povezuje Pulu i alkemiju. Riječ je o pulskom liječniku koji se nije previše bavio eksperimentima, ali je napisao djelo “Dragocjeni novi biser” u kojem piše o alkemiji i njezinoj znanosti.