- U Hersonu nisam bio godinu dana – započeo je svoju priču dopisnik Deutsche Wellea.
- Sredinom novembra ukrajinska se vojska vratila u grad, a ruske snage povukle su se na drugu obalu rijeke Dnjepar. Od tada građani svaki dan grle ukrajinske vojnike, traže autograme, stoje u redovima za vodu i humanitarnu pomoć. Uče kako se sakriti od topničke vatre i pričaju o životu za vrijeme devetomjesečne okupacije.
Put kući pun kontrolnih punktova
Herson ostaje zatvoreni grad, pristup je ograničen. Vojska i policija govore o “stabilizacijskim mjerama”. Novinarima i humanitarnim djelatnicima dopušten je ulazak i izlazak samo uz vojnu pratnju.
Autocesta do susjedne regionalne prijestolnice Mikolajva postaje sve prometnija. Vide se kolone kamiona s hranom, gorivom, agregatima za struju i humanitarnom pomoći. Cesta je na nekim mjestima uništena, obilaznice vode makadamskim cestama koje su po studenoj kiši teško prohodne.
- Dragi prijatelji, kuda idete, tamo je puno blata – kaže starija žena u selu Kiselivka, pokazujući na zaglavljeni poštanski kamion.
Ostaci poznatog Antonivskog mosta, najvećeg u Hersonu, još uvijek se protežu preko Dnjepra. Ruske trupe su se preko ovog mosta povukle krajem februara – i digle ga u zrak dok su odlazile. Stariji grafit pozdravlja rusku “pobjedu”, svježiji natpis vrijeđa okupatore.
Ako samo kratko vrijeme stojite nezaštićeni na otvorenom, na vas će pucati izravno s druge obale rijeke. Ruski vojnici su se tamo rasporedili u blizini grada Oleshki. Ukrajinski vojnici s obližnje kontrolne tačke skrivaju nas ispod mosta i savjetuju nam da brzo idemo dalje.
U zaštitnom prsluku u rodnom gradu
Stanovnici Hersona balansiraju između radosti zbog oslobođenja i straha od nove faze rata, jer grad se sada nalazi na prvoj crti bojišnice. Nisu svi stanovnici, kažu vojnici, to u potpunosti shvatili. Nema funkcionalnog sistema upozorenja od zračnih napada, nema sigurnih skloništa. Ali sada ruska vojska puca na Herson s druge obale. Eksplozije se sve češće čuju u urbanim sredinama. Pogođeni su civilna infrastruktura, vojni i stambeni objekti. Među civilima ima mrtvih i ranjenih.
U međuvremenu, u Perekopskoj ulici dva muškarca skidaju veliki plakat koji veliča rusku aneksiju. Rusi su ovakve plakate polijepili po cijelom gradu, kažu.
- Imamo još barem sedam dana posla – kaže jedan od njih.
Juri Savčuk pažljivo sprema dijelove plakata. On je direktor muzeja o Ukrajini tokom Drugog svjetskog rata. Savčuk se vratio u Herson prvih dana nakon oslobođenja kako bi dokumentirao i ovaj rat.
- Obavio sam već 50 intervjua – ponosno kaže ovaj historičar.
A volja za razgovorom je zapravo velika. Skoro svako spremno priča svoju priču o otporu. Sergij Anatolijovič, umirovljeni ljekar, želi mi pokazati “mučilište” koje su držali ruski okupatori. Nalazi se u nekadašnjem zatočeničkom centru, jednom od mjesta gdje je ruska uprava zatvarala protivnike režima. Na ulazu stoje policajci, a unutra istražitelji dokumentiraju tragove mučenja. Za vrijeme okupacije odande se ujutro čula ruska himna, a zatočenici su bili prisiljeni pjevati je, prisjeća se prodavačica iz susjedne trgovine.
- Navečer su se čuli strašni krici – kaže. Nakon oslobođenja neko je na vratima napisao “Slava Ukrajini i njenim oružanim snagama”.
Upozorenja o minama u urbanom području
Prije nego što se povukla, ruska vojska je minirala mnoge kuće. Odredi za razminiranje sada rade u mnogim javnim zgradama – čak i u gradskoj knjižnici. Ovdje je bila smještena ruska tajna služba SBU. Policijska postaja nije mogla biti potpuno evakuirana i zbog toga je dignuta u zrak.
Ruska vojska je prije povlačenja sama digla u zrak i objekte kritične infrastrukture. U Hersonu nema tekuće vode, nema struje. Ljudi s kantama i bocama stoje u redovima kod privatnih bunara koji su ostali čitavi. Mobilne komunikacije i internet tek se postupno vraćaju. Starlink terminali su isporučeni u prvih nekoliko dana nakon oslobađanja.
Rusi su digli u zrak i televizijski toranj u Hersonu. Njega su prvog okupirali da onemoguće prijem ukrajinske televizije. Sada Vladimir, stariji čovjek u maskirnoj jakni, čuva ono što je ostalo od tornja. Vladimir ima diskus herniju, ali nikako ne želi ići u bolnicu. “Ako mene nema”, kaže, “ko će se ovdje brinuti za sve? Ovdje ima vrijedne opreme, metala. Ne želim da to neko ukrade.”
Vladimir kaže da se prije ruske invazije u predgrađu Hersona prijavio u teritorijalnu obranu. Zatim je, priča, obavještavao ukrajinsku stranu o pokretima ruskih trupa prema strateški važnoj zračnoj luci u blizini.
- Čučao sam na groblju i pretvarao se da oplakujem svoju ženu – kaže.
- Sve sam zabilježio i proslijedio našim ukrajinskim izviđačima. Rekao sam da su u trgovini bila dva ventilatora i pet mesnih konzervi. To je bila naša tajna šifra za helikoptere i transportere – kaže on.
Redovi za sve
Opskrba u Hersonu još nije optimalna. Stanovnici provode vrijeme u redovima za vodu. Loš je i pristup internetu i dugo se čeka u redu za dobivanje ukrajinskih SIM kartica. Na Trgu slobode proslavljen je prvi dan oslobođenja. Još uvijek ima koncerata svaki dan, ali većina ljudi sada ima druge brige i stoji u redovima za besplatne namirnice, higijenske potrepštine, hranu, toplu odjeću i lijekove. U trgovinama još ima nešto ruskih proizvoda, uglavnom pića ili cigareta, ali ih je sve manje. Prodavači kažu da novih isporuka robe nije bilo od oktobra.
