ZLOČIN BEZ KAZNE Djecu i starce pobile su komšije: 31 godina od stravičnog masakra nad jezerskim Bošnjacima

(Patria) – Komandant 30. partizanske divizije Stanislav Galić naredio je 23. aprila 1992. formiranje 1. partizanske brigade. Za njenog komandanta imenovao je Milorada Vukaševića, oficira JNA rodom iz Srbije.

Komandno mjesto brigade bilo je u Šipovu. U njenom prvom bataljonu bili su jajački Srbi, u drugom šipovački i u trećem ključki. Za komandanta prvog bataljona imenovan je Jovo Trkulja, a za njegovog zamjenika Ljuban Jarčov.

Bataljonske čete bile su formirane po teritorijalnom principu. Komandir čete Jezero bio je Zdravko Simetić (kasnije Đoko Jokić), a komandir čete Brišići Dušan Malinović. Drugim bataljonom 1. partizanske brigade (šipovački) komandovao je Neđo Gvozdenac, a njegov zamjenik bio je Jovan Pekez. Od 1. septembra 1992. komandu nad ovim bataljonom preuzeo je Milorad Ćirko.

zločin bez kazne djecu i starce pobile su komšije: 31 godina od stravičnog masakra nad jezerskim bošnjacima

Amir Kliko (Foto: Patria)

Sredinom maja jedinice JNA na prostoru Republike Bosne i Hercegovine su objedinjene s jedinicama srpske Teritorijalne odbrane i preimenovane u Vojsku Republike srpske. Tako je 30. partizanska divizija postala 30. krajiška divizija 1. Krajiškog korpusa VRs (raniji 5. korpus JNA). Vukašević je ostao na dužnosti komandanta 1. partizanske brigade do jula, a potom je na njegovo mjesto imenovan Slavko Čulić.

U noći 26/27. maj 1992. jedinice 1. partizanske brigade, ojačane srpskom milicijom, izvršile su kombinovani, artiljerijsko-pješadijski napad na branioce Jezera. Oko 4 sata ujutro 29. maja agresorske jedinice ponovo su izvele pješadijski napad. Do 2. juna srpske snage, iz pravca Šipova i Mrkonjić Grada, zauzele su Jezero. U napadu su sudjelovale čete Jezero i Brišići iz prvog bataljona 1. partizanske brigade, prva četa drugog bataljona 1. partizanske brigade, taktička grupa-1 iz Ključa i 3. četa milicije za posebne namjene Centra službi bezbjednosti Banja Luka pod komandom Milana Suručića. U ovladavanju Jezerom srpske jedinice nisu imale gubitaka, ni ranjenih boraca. Zločin, koji su potom izvršile, nije mogao biti motiviran odmazdom.

Većina bošnjačkog stanovništva, koja se zatekla u Jezeru krajem maja, prebacila se tokom zadnjih majskih noći čamcima preko jezera na sigurnu obalu Plive i izbjegla u Jajce. Nezaštićene Bošnjake Jezera, Ljoljića, Čerkazovića, Žaovina i drugih obližnjih sela u kojima su živjeli, a koji se nisu evakuirali, zločinci su bjesomučno i nekažnjeno ubijali. Tako su 2. i 3. juna ubili trideset i četvero civila (muškaraca, žena, staraca, starica i djece). Neki od njih ubijeni su u svojim naseljima, a neki odvođeni na druge lokacije i strijeljani. U porodici Ramić ubijeni su svi njeni članovi, otac Sulejman (1931), majka Ajša (1941), kćerka Zlatka (1963) i sedamnaestogodišnja kćerka Elvira (1975). U porodici Karahodžić ubijeni su članovi iz tri generacije, djed Adem (1928), njegov sin Nisvet (1955) i Nisvetov četrnaestogodišnji sin, dječak, Adnan (1978). Ubijeni su i Ademov mlađi brat Kasim (1943) i njegov trinaestogodišnji sin, dječak, Selvedin (1979). A ubijen je i Ademov stariji brat Muharem (1926). Ubijeni su i starica Behija Mulaosmanović (1923) i njen sin Salih (1951).

Najstariji ubijeni muškarac je Rasim Ribić (1908). S njim je ubijena i njegova supruga Fatma (1916). Ubijeni su i stariji supružnici Ibro (1909) i Ferida Zjajo (1910). Najstarija ubijena žena je Mevla Bešlić (1906), starica od 86 godina. Ubijeno je još osam staraca i starica: Adem Ribić (1912), Muho Ribić (1915), Muho Šuškić (1915), Aziz Balešić (1918), Zuhra Šuškić (1924), Hatidža Rešidović (1924), Hašima Ribić (1927), Safeta Ramić (1928) i Muradif Zahirović (1930).

zločin bez kazne djecu i starce pobile su komšije: 31 godina od stravičnog masakra nad jezerskim bošnjacima

Spomen-ploča s imenima Bošnjaka ubijenih u masakru 2. i 3. juna 1992. (Foto: Arhiv)

Preostali ubijeni muškarci bili su starosti od 29 do 65 godina: Jasmin Žerić (1963), Senad Đukla (1959), Nihad Ribić (1954), Bakir Filipović (1943), Edhem Šuškić (1942), Gane Ahmečković (1938), Ahmet Plivac (1934) i Huso Ćosić (1933).

Gotovo svi ubijeni bili su u bliskim ženidbeno-rodbinskim vezama. Ovaj masakr jezerskih Bošnjaka najmasovniji je zločin po broju ubijenih osoba na jajačkoj opštini. S obzirom na starosnu i polnu strukturu i blisku uzajamnu rodbinsku povezanost žrtava, može se kazati kako je ovo primjer zločina genocida na jednom uskom geografskom prostoru. I sljedeći – po broju žrtava – masovni srpski zločin prema jajačkom civilnom stanovništvu ponovo se desio nad jezerskim Bošnjacima. Iz sela Ljoljići i Čerkazovići, kod Jezera, srpska vojska i milicija odvela je 10. septembra 1992. dvadeset i osmero Bošnjaka i strijeljala ih. Četvero ih je, iako teško ranjeno, preživjelo. Bez ranjavanja preživio je samo jedan dječak. Ponovo su žrtve bile članovi istih porodica, djeca, starci, žene i muškarci. Nekima od njih, bliži članovi porodice i rođaci ubijeni su 2. i 3. juna 1992. godine.

Nakon što su zločinci 2. i 3. juna ubili trideset i četvero jezerskih Bošnjaka, komanda 1. partizanske brigade formirala je radnu grupu – s Nikolom Udovičićem na čelu – i dala joj zadatak da utvrdi broj žrtava i okolnosti pod kojima su ubijeni. Radna grupa brzo je provela formalnu istragu u kojoj nije utvrdila čak ni lične podatke o žrtvama niti bilo šta u vezi s počiniocima zločina. Sastavila je i štur „izvještaj o stanju u Jezeru nakon akcije čišćenja.” Izvještaj ima svega šest kratkih rečenica. U njemu je navedeno da se ne može utvrditi tačan broj zarobljenih lica, koja su potom ubijena, ali je radna grupa saznala da „se pominje cifra od 18 likvidiranih.“ Navodno nije mogla utvrditi ni „ko ih je zarobio, kome ih je predao, ko ih je saslušao ni ko ih je obezbjeđivao.“ Ubijeni su iz pješadijskog naoružanja. Pero Dević, komandir voda Ljoljići iz jezerske čete, izjavio je da na pravcu djelovanja njegovog voda nije bilo nikakvog oružanog otpora. Njegov vod zarobio „je četiri člana familije Ramić Sulejmana i predao ih jedinici iz Jezera da ih dalje sprovede, naknadno su saznali da su ubijeni.“ U izvještaju je naglašeno da su sve žrtve bile iz kategorije civilnog stanovništva. Iz ovog skromnog izvještaja, ipak se može vidjeti da su jezerske Bošnjake ubile njihove komšije srpske nacionalnosti.

zločin bez kazne djecu i starce pobile su komšije: 31 godina od stravičnog masakra nad jezerskim bošnjacima

Spomen-ploča s imenima Bošnjaka ubijenih u masakru 10. septembra 1992. (Foto: Arhiv)

To nije smetalo srpskoj propagandi da zarobljene – i potom ubijene – bošnjačke civile prikaže kao vojničke žrtve branioca Jezera. Banjalučki list Glas pisao je 5. juna da su žrtve navodno stradale u međusobnim oružanim obračunima.

Zločinci, koji su ubili jezerske Bošnjake 2. i 3. juna, nisu sudski procesuirani. Niko nije odgovarao iz srpske vojske ni po komandnoj dužnosti. Svi spomenuti komandanti i komandiri jedinica, koje su bile u Jezeru 2. i 3. juna, ostali su na svojim dužnostima i kasnije napredovali u VRs. Milorad Vukašević je početkom jula prekomandovan u vojsku takozvane Savezne republike Jugoslavije. Stanislav Galić ostao je na dužnosti komandanta 30. divizije do 10. septembra 1992., a potom je imenovan za komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRs. Na jajačkom bojištu ovladao je vještinom teroriziranja i ubijanja civila u selima i gradovima pod opsadom, te je stečeno iskustvo uspješno iskoristio za teroriziranje Sarajlija u opkoljenom Sarajevu. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio ga je 2006. na kaznu doživotnog zatvora zbog teroriziranja i ubijanja sarajevskih civila. Presuda ga nije opteretila i za brojne pojedinačne i masovne ratne zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom – koje su pripadnici njegove divizije počinili na području opština koje su bile u njenoj zoni odgovornosti (Jajce, Šipovo, Mrkonjić Grad, Ključ i Donji Vakuf) u vrijeme dok je on njome komandovao – kao ni za teroriziranje i ubijanje jajačkih civila pod opsadom njegove divizije.

Jovo Blažanović preuzeo je od Galića komandu nad divizijom. Istog dana, nekoliko pripadnika 1. partizanske brigade (tada već preimenovane u 1. krajišku brigadu) – a kojom je u to vrijeme komandovao Slavko Čulić – izvršila je s nekoliko pripadnika srpske civilne milicije iz Jezera spomenuti masakr nad Bošnjacima iz jezerskih sela Loljići i Čerkazovići. Time je broj ubijenih jezerskih Bošnjaka povećan na pedeset i sedam civila. Među ubijenim Bošnjacima iz Ljoljića i Čerkazovića su i četiri dječaka. Dvojica su bili braća, Asmer (rođen 1977) i Adis Zobić (rođen 1983). Strijeljani su s majkom Fikretom. Njihov otac je teško ranjen, ali je ostao živ. Iz porodice Zobić ubijen je još jedan dječak, trinaestogodišnji Adnan, sa svojom nanom Đulom (1924), a iz kuće Bajramovića njegov vršnjak Sabahudin (1979). Strijeljanje je preživio dječak Mustafa Bajramović.

Za ovaj zločin, iako je u njemu sudjelovalo jedanaest zločinaca, osuđena su svega četverica (Zoran, sin Branka, Marić; Mirko, sin Mile, Pekez; Mirko, sin Špire, Pekez i Milorad, sin Ljupka, Savić). Pravosuđu Bosne i Hercegovine poznata su imena svih sudionika zločina. Navedena su u presudama osuđenim zločincima. Organizator zločina Jovo Jandrić nije dostupan pravosudnim organima Bosne i Hercegovine. Srbijanskim državljanstvom zaštićen je od izručenja bosanskohercegovačkom pravosuđu. Ni za ovaj zločin – kao ni za zločin 2. i 3. juna – niko nije odgovarao po komandnoj dužnosti. Da su srpski vojni i civilni organi adekvatno reagirali prema počiniocima zločina 2. i 3. juna u Jezeru – među kojima je vjerovatno bilo i onih koji su počinili zločin 10. septembra – vjerovatno se ovaj posljednji masakr ne bi ni desio. Međutim, odsustvo bilo kakve adekvatne reakcije tih organa i njihovih sankcija pokazalo je zločincima da mogu nekažnjeno ubijati nezaštićene i potpuno nedužne bošnjačke civile.

Od pedeset i sedam jezerskih žrtava sedmero je djece (jedna djevojčica i šest dječaka). Još jedan dječak je izveden na strijeljanje, ali je preživio.

"Spomen njima, po(r)uka nama"

Centralni dio manifestacije obilježavanja zločina na području Medžlisa Islamske zajednice Jajce pod nazivom "Spomen njima, po(r)uka nama", odnosno Dani obilježavanja šehidskog mevluda i zločina bit će upriličeni u Jezeru kod Jajca, kada će biti obilježena i 31. godišnjica od stradanja Bošnjaka Jezera, Ljoljića i Čerkazovića.

Ova tradicionalna manifestacija bit će održana u subotu, 3. juna sa početkom u 12 sati, simboličnim bacanjem cvijeća u rijeku Plivu, učenjem Fatihe kao i prigodnim programom u Carskoj ili Sultan Bajazidovoj džamiji u Jezeru poslije podne-namaza.

zločin bez kazne djecu i starce pobile su komšije: 31 godina od stravičnog masakra nad jezerskim bošnjacima

Program sutrašnjeg obilježavanja 31. godišnjice (Foto: Patria)

Za Patriju piše: dr. sc. Amir Kliko, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu

nap.ba

drugi upravo čitaju