Dugi sati na putu obeshrabruju ih da profesionalno sjednu za volan, ali Tanja Glogonjac (49), iz Bavaništa u okrugu Vojvodine, kaže da uživa dok krstari Evropom za volanom šlepera.
- Prija mi da budem sama i da sama donosim odluke o tome kako ću obaviti posao. Ovo je profesija koja zahtjeva posvećenost i naporan rad, ali je uzbudljiva i svrsishodna. Mene upravljanje šleperom čini sretnom – kaže.
Za svojim poslom iz snova Tanja je dugo tragala. Do 35. godine je bila domaćica, a onda je dvije godine imala svoju prodavnicu. Poslije je radila svugdje gdje je bilo posla: u klaonici, pekari, ćevabdžinici, kao servirka u bolnici…
- U to vrijeme imala sam porodične lomove i bila mi je potrebna finansijska sigurnost – priča Tanja iz kabine teretnjaka slovenačke firme dok vozi kroz Austriju na putu ka Njemačkoj.
- U bolnici su mi obećali ugovor na dvije godine, a dobila sam na šest mjeseci. Nisam vidjela izlaz iz problema, a opet sam razmišljala kako da zaradim novac radeći nešto što bi me ispunjavalo. Slučajno sam vidjela oglas da traže pet vozača kamiona. Crv mi je ušao u glavu i riješila sam da položim vozački ispit.
Dobila je vozačku dozvolu za upravljanje kamionima i šleperima i krenula u potragu za većom zaradom i boljim životom.
- U autoškoli su me naučili kako da držim pravac za volanom, ali nisam savladala vožnju u praksi – kaže Tanja.
- U početku sam išla sa kolegom, koji je vozio za Tursku. Pomogao mi je da se osamostalim, a i da pronađem posao. Svi su bili iznenađeni kad su me vidjeli, ali su mi pružili šansu. Nije lako putovati sam, no još teže je biti sa nekim. Teško je dijeliti kabinu 24 sata sa još nekim, i to sedam dana u sedmici. Zato sam se odlučila da radim sama. Život na putu ne nudi samo usamljenost, već umije da bude fizički naporan za muškarce, a kamoli za žene – kaže Tanja.
- Naučila sam mnogo o održavanju kamiona. Pravilo je da vozač utovari i istovari robu, ponekad čak i da je sortira. Izvježbala sam se da utovarim i istovarim oko 20 tona robe za manje od 45 minuta. Radi se mnogo, od 13 do 15 sati, imamo jednu skraćenu vikend pauzu i povremeno ne radimo po 48 sati.
Tanji je najteže što se rijetko viđa sa najvoljenijima. Njena porodica, sin, dvije ćerke i unuče, žive u Bavaništu.
- Na svakih osam sedmica odlazim da vidim svoje – kaže Tanja.
- Nisam pristalica da mladi voze kamione, jer treba da stvaraju porodicu. Nemoguće je imati pravi život kad si uvijek na putu. Ukućani naviknu da žive bez vas. Vozači kamiona su uglavnom razvedeni. Žene ih najčešće ostavljaju zbog kamiona. Meni je mnogo lakše: da se udajem još jednom neću, a djeci mogu da pomognem više nego da radim u pekari u Bavaništu. Ipak, u svakoj kamionskoj kabini, pa i mojoj, prolije se mnogo suza, zbog propuštenih rođendana, slava i drugih važnih datuma.
Za ovih pet godina Tanja je doživjela mnogo različitih, pa i ne baš prijatnih situacija.
- Na poslovima u kojima dominiraju muškarci žene moraju mnogo više da se dokazuju. Često na putu po Evropi srećem kolegnice koje takođe voze grdosije od oko 40 tona, teretnjake, kipere, cisterne. Ali, put, parking i odmorišta za kamione, nisu baš najbezbjednija okruženja za nas. Nije svejedno prenoćiti na parkingu. Čim stanem da prespavam navlačim zavjese, a imam i ponešto teško pokraj sebe. Tako je, kako je. Sama sam izabrala da kamion sedmicama bude moj dom.
Tanja je zadovoljna svojom platom, ali penziju planira da troši u Srbiji. Dok se žene vozači kamiona često suočavaju sa nekim poteškoćama od kojih su njihove muške kolege izuzete, nepravde nema kada je riječ o plati. Vozači kamiona plaćaju se nepristrasno na osnovu provedenih sati za volanom, kilometraže i opterećenja.
- Vožnja kamiona više liči na životni stil nego na običan posao – kaže Tanja.
- Ovo nije vrsta posla gdje ćete biti u kući na večeri svako veče. Ostajete napolju, vozite robu tamo-amo, sedmicama, a onda dobijete tek nekoliko slobodnih dana. Bez obzira na pol ili godine, vozači kamiona su drugarčine i paze jedni na druge. Voziti kamion podrazumijeva veoma oštar način života, koji može da bude i ovakav i onakav, samo ne dosadan.
PORODICA
- Imam troje djece i unuče. Moj sin Marko nije zainteresovan za vožnju, a ni starija kćerka Marija. Najmlađa Jelena voli automobile, vožnju je položila sa 17 godina. Ko zna, možda krene mojim stopama, mada bih više voljela da stvara svoju porodicu.
Biti vozač znači da stalno putujete, ali da ne stižete da budete turista – kaže Tanja.
- Nije lako za jedan dan preći nekoliko hiljada kilometara. Za volanom ne može da se doživi ništa čega nema na autoputu. Prolazim kroz mnogo lijepih mjesta, ali nemam vremena da parkiram kamion i odem u razgledanje.
