Interesantno je da je odaziv na promociju bio veliki, čemu se prijatno iznenadio i sam Ruždija.
Među publikom bilo je i najmlađih, a jedan od njih je i desetogodišnji Adnan Selimović koga već sada zanima književnost.
Promociju je uvodnim riječima i riječima dobrodošlice otvorila predsjednica „Sevdaha“ Belinda Bećirović, a samo promociju vodio je istaknuti novinar Nedim Kadirić.
Tu večer Adžović je promovisao četiri knjige: „Tunjo – Muhamed Filipović“ , „Sebijini snovi“, a tu se našla i njegova najnovija knjiga „Sidran“ objavljena prije par dana.
Prije početka same promocije, razgovarali smo sa književnikom i novinarom Ruždijom Adžovićem.
Kako je promovisati knjigu „među dijasporcima“. Da li imaju osjećaj za knjigu, za ono što Vi pišete?
- Ovo je moje drugo gostovanje u Frankfurtu, a sada sam opet došao sa jednom novom knjigom koja je nedavno objavljena, a to je knjiga o našem velikanu Abdulahu Sidranu. Tako da je, pored ostalih, i ovo prva promocija pomenute knjige. A, da sada odgovorim na vaše pitanje. Naime, meni je uvijek zadovoljstvo doći među svoje ljude, predstaviti se, a to je za svakog autora jedna velika stvar. Za ove moje knjige se zna u BiH, pa i u većem dijelu regiona,a zaista bih volio da ljudi i ovdje saznaju za njih. A, koliko sam upoznat dosta njih poznaje, kako moj književni rad, isto tako i novinarski. Ja sam zaista počastvovan što su me pozvali da baš u Frankfurtu promovišem knjige.
U ovo današnje vrijeme digitallizacije, pa samim tim i knjiga, da li se po Vama knjige kao knjige još uvijek kupuju i čitaju?
- Ja bih rekao da jesu. To govorim iz svog iskustva, jer ova moja knjiga „Ogrlica iz Šanliurfe“ u BiH je doživjela svoje sedmo izdanje. Taj digitalni svijet će možda sve da zamjeni, ali knjigu mislim da neće. Kada knjigu držiš fizički u ruci, pa čuješ šuškanje papira, miris knjige, to je neopisiv doživljaj. Ponavljam digitalizacija je možda opasnost za dosta drugih stvari, ali za knjigu ne.
Danas svi imaju neke druge životne brige, neki će prije novac dati za nešto drugo već za knjigu. Da li se u BiH kupuju, čitaju knjige kao nekad?
- BiH ima dosta, zaista dosta dobrih pisaca, književnika, pa tu je i nova generacija istih i jako dobrih. Da se knjige kupuju, čitaju ja govorim iz svog iskustva, jer mene često kontaktiraju čitaoci, ne samo iz BiH, već i širom regiona. Imam interakciju sa njima, ima komunikaciju sa njima. Čak mi neki predlažu da pišem nastavke“ Ogrlice“, Sebijine snove“, a to je pripovjetka. Upravo ja od čitalaca crpim neke nove ideje, šta oni vole… Samim tim mogu da kažem da se zaista knjige čitaju i kupuju. BiH nije izgubila kulturu ljubavi prema knjizi. Upravo knjiga „Ogrlica“ je kao i neka moja lična karta jer je objavljena, odnosno prevedena mislim šest ili sedam svjetskih jezika.
Od samog početka pa do objavljivanja jedne knjige put je podugačak. Za sve to treba dosta vremena,ali i novca. Kako Vi finansirate Vaše knjige?
- Sama priprema za jednu knjigu, pa njeno pisanje košta dosta slobodnog vremena, ali svaki pisac, književnik će vam reći da je to veliko zadovoljstvo. Kada sam bio na početku, kada sam bio nepoznat autor, bilo je veoma teško naći ili doći do onoga ko će prihvatiti njeno objavljivanje, pa sam trebao ulagati vlastita sredstva. Međutim, sada sam došao u situaciju da izdavači traže moje knjige da bi ih objavili. Sada sam došao u jednu jako lijepu situaciju, pa više ne trebam da brinem o izdavačima. Ali, trebalo je jedan podugačak period da prođe, da se dokažem, pokažem i zaslužim pažnju kako izdavača isto tako i čitalaca.
Da se vratimo na knjigu „Sidran“,da li je bilo teško pisati o njemu?
- To je zaista bila jedna velika odgovornost. Sidran je jedna sjajna i jedna veomo zanimljiva ličnost. Bilo mi je uživanje, ali i čast raditi sa njim. Zamislite da jedan Abdulah Sidran meni ukaže čast, kao što je to vremenom učinio i Muhamed Filipović, da pišem knjigu o njima. Ja sam o dva najveća intelektualca, dva najveća uma u BiH napisao knjige, a u uskoj saradnji sa njima. Mene su kao autora njih dvojica veoma uzdigli u tom književnom svijetu. To su dvije vrste različitih ljudi, dva različita intelekta, a Sidran je nešto posebno.
Rahmetli Muhamed Filipović bio je na neki način ters, ali i Abdulah Sidran je isto takav. Da li su previše tersali?
- Da, to je istina. Ali to su oni dragi tersovi. Znali smo se često sporječkati, ali sve veoma brzo i izgladimo. Bila su to stvaralačka tersanja. Jer i kad tersaju, čovjek jednostavno uživa u tom njihovom tersanju. Ali, sama činjenica da si u blizini jedna takva dva velikana, čovjek zaboravi na sve.
Na kraju još da dodamo da je ova promocija knjiga Ruždije Adžovića u Frankfurtu bila jedna lijepa kulturna noć u kojoj su uživali svi koji su tu večer bili prisutni, a sigurno zažalili oni koji nisu došli.
(B. Šišić)
The post PROMOCIJA KNJIGA RUŽDIJE ADŽOVIĆA U FRANKFURTU: DIGITALIZACIJA NIJE OPASNOST ZA KNJIŽEVNOST first appeared on Hayat.ba.
