8.8 C
Sarajevo
Sri, 10, 22

Prisjetimo se intervjua koji je za Oslobođenje dao Mislav Bago: "Da ne živim u Zagrebu, živio bih u Sarajevu"

Prisjetimo se intervjua koji je za Oslobođenje dao Mislav Bago: "Da ne živim u Zagrebu, živio bih u Sarajevu"

Novinar i voditelj Mislav Bago umro je u četvrtak, potvrdili su s Nove TV čiji je bio dugogodišnji novinar.

Povodom iznenadne smrti ovog višestruko nagrađivanog novinara, reportera i političkog komentatora, prenosimo intervju koji je dao (tadašnji novinar HRT-a) za list Oslobođenje 2008. godine.

Razgovarala: Jadranka Dizdar

(Iz arhive)

Gospodine Bago, za ovaj razgovor s Vama bilo je potrebno tražiti suglasnost glavnog ravnatelja HRT-a Vanje Sutlića, koja je, evo, dobivena. No, što bi bilo kada bih Vas ja sada upitala nešto o internim stvarima HTV-a, a Vi odgovorili, što bi se Vama poslije dogodilo? 

Ako bi pitali nešto o unutarnjim stvarima HTV-a, kao pristojan dečko ja ne bih s vama o tome razgovarao. Smatram da to nije nešto uobičajeno samo za HTV nego i za mnoge televizijske kuće na Zapadu, da se o takvim stvarima ne razgovara javno nego isključivo unutar kuće. To je i stvar kućnog odgoja. Nakon teksta ili intervjua u kojem bih ja ‘popljuvao‘ svoju televizijsku kuću, ni ja se ne bih osjećao dobro doći sutradan u tu kuću, a mislim da ni ta kuća ne bi to tek tako podnijela. Neovisno radi li se o HTV-u ili nekoj drugoj televiziji u Hrvatskoj, to su neka pravila. Kao što ni vi ne bi mogli davati intervju drugim novinama o internim stvarima Oslobođenja. 

Ali, teorijski, ako biste slučajno sada nešto ipak rekli o stanju na HTV-u, kakve bi bile sankcije?

Od oduzimanja od plaće do opomene pred otkaz. Ali, kažem, ja sam tip osobe koja stvari rješava unutar kuće. U onom trenutku kada čovjek postane toliko nezadovoljan da svoju sreću ne vidi unutar kompanije u kojoj radi, poštenije prema sebi i prema toj firmi jest da se raziđu, da svatko ide svojim putem.   

Dojam je da se ovdje novinari svađaju više nego itko drugi. Po međusobnim nesnošljivostima prije su poznati bili liječnici, odvjetnici a danas su to ljudi koji rade u novinarskoj profesiji. Zašto?      

Doktori i odvjetnici su vrlo lukavi, oni se među sobom vjerojatno više mrze od novinara, ali znaju da ne mogu otvarati te frontove. Usto, mi se imamo gdje svađati, u medijima. Doktori za svađu nemaju svoje novine, oni to interno rješavaju. Problem je ega, da se ljudi ne znaju izdignuti iznad situacije nego, onako, sitno, idu odgovarati, kao piljarice nekada razgovaraju, što baca lošu sliku na medije. Onda, naravno, građani nisu ti koji vjeruju medijima. 

U hrvatskim medijima i novinari imaju tretman celebritiya, je li to dobro za novinare?  

Nije. Kada novinar postane vijest, onda nastaje problem. Naciju ne treba zanimati gdje ja idem na odmor, s kim ručam, odlazim u kino i slično. Odbijam govoriti o svom privatnom životu. Ja sam novinar koji radi svoj posao, nisam vijest. Ali, nažalost, našli smo se u obrnutoj situaciju da se sada rade prilozi o novinarima, da su oni postali vijest što je suludo. Novinarima iz informativnih programa koji se bave ozbiljnim poslom izvješćivanja zabranio bih eksponiranje po raznoraznim okupljalištima tkz. celebritiya. U pojedinim velikim američkim televizijskim kućama, primjerice, točno je propisano na kakav oblik zabava novinari smiju ići, upravo zbog zaštite njihovog integriteta, ali i tv-kuće u kojoj rade. Nije zgodno vidjeti nekog novinara na otvorenju noćnog kluba, gdje plešu go-go plesačice, a sutradan će izvještavati za Dnevnik. To je stvar vjerodostojnosti.

Kao novinar i urednik na nacionalnoj televiziji koji se bavi područjem politike, kako ocjenjujete medijske slobode u Hrvatskoj?  

Slobode imaš koliko je sam uzmeš. Ali, sloboda nije nešto što je neograničeno. Ja jesam za medijske slobode, ali u medijskim slobodama moraju postojati pravila. Novinari su danas u Hrvatskoj na velikoj kušnji. Moramo se preispitati, jesmo li na razini onoga što se događa u ovoj zemlji, odgovaramo li svojim djelovanjem na potrebe hrvatskih građana ili im podilazimo, prepoznajemo li što je bitno ili se, možda, bavimo jeftinim senzacionalizmom, jesmo li mi ti koji imamo moralno pravo propitivati o korupciji i organiziranom kriminalu, a u isto vrijeme i među nama novinarima postoje takvi ljudi? Stanje kod nas u novinarstvu općenito nije dobro. Previše smo se bavili efemernim stvarima a premalo onim što bi se kao novinari trebali baviti. Između ostaloga, stanjem u Hrvatskom novinarskom društvu koje bi trebalo raščistiti. Ali, ne na razini lijeve ili desne političke orijentacije, jer pluralizam je nešto što obogaćuje svaku ljudsku zajednicu, nego na razini korumpirano-nekorumpirano, profesionalno-neprofesionalno, što je razdjelnica u svakom pa i novinarskom društvu. 

  ROMSKA HEROINA IZ BIH: FATIMA BIBEROVIĆ ODŠKOLOVALA DEVETERO DJECE, ZA NJIH JOŠ POSLA NEMA

Govorite o korumpiranosti kolega novinara, ali novinari su građani kao i svi ostali, zar ne postoje institucije koje bi se time trebale baviti?

Slažem se, iako često čujemo: pa hajte ljudi, vi sami unutar sebe to raščistite! Ali, niti suci, odvjetnici ili doktori ne mogu sami između sebe to raščistiti. Kada bi ljudi sami preuzeli ulogu tužitelja i sudaca, nestao bi smisao države. Postoje institucije države, pa ih pozivam neka onda pročešljaju naše imovinske kartice. Novinarstvo, po svojoj naravi, inače nije profesija u kojoj se može lagodno živjeti i brzo zaraditi novac, što svi znamo. Možda to može nekolicina novinarskih zvijezda. Ali, najveći dio novinara životari kao i ostali građani ove zemlje. Pa neka pročešljaju naše imovinske kartice, neka se utvrdi kako i na koji način smo mi svi stekli svoju imovinu. Institucije bi napravile veliku stvar kada bi se počele boriti protiv korupcije i u novinarstvu. Zato što država ne može tražiti saveznika u medijima u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije, ako je i dio medija istodobno korumpiran i vezan s organiziranim kriminalom. U takvoj situaciji, organizirani kriminal će uvijek ići korak prije svih jer će preko izvora u medijima prije svih ostalih saznavati što se događa u državi, kako država želi riješiti određene probleme, a moći će utjecati i na oblikovanje javnog mišljenja.  

Hrvatsko novinarsko društvo (HND), jedna od najstarijih strukovnih udruga u Hrvatskoj, bavi li se politikom? 

Ne bi trebalo.  

No, u djelovanju ove profesionalne udruge hrvatskih novinara neki ipak vide politiku.     

Nažalost, mi smo Društvo u kojem su pojedini kvazinovinari podijelili mnogim kolegama etikete ‘lijevih‘ i ‘desnih‘. Onda se mi kao Društvo godinama bavimo s tim, on je lijevi, on je desni. Želim živjeti u zemlji i biti u novinskom cehu u kojem ćemo razgovarati o dobrim i lošim novinarima. Ne zanima me jesu li oni ‘lijevi‘ ili ‘desni‘. Ova strukovna novinarska udruga, zajedno sa Sindikatom novinara, danas mora zaštiti mlade novinare koji su kao bijelo roblje na tržištu, mora djelovati na podizanju standarda i kriterija profesije te insistirati na njihovoj primjeni u praksi. Ali, mnogi novinari danas ne shvaćaju da se bave novinarstvom a ne biznisom i to se mora razlučiti, to jest posao Hrvatskog novinarskog društva. Ja ne mogu prozivati za nemoral i korupciju političare, dok imamo HND u kojem sjede ljudi koji su korumpirani. Raščistiti stanje unutar udruge jest posao HND-a. E, sad, da li je to politika? Mislim da to nije politika. Smatram da je to samo stvaranje jedne nove, dobre klime u novinarskom Društvu.

Zašto je tu etiketu ‘lijevi‘ ili ‘desni‘ novinarima u Hrvatskoj tako lako prikačiti?  

Zato što je najlakše čovjeku ‘prilijepiti‘ etiketu koju poslije teško ili nikako ne može skinuti. A etikete, nažalost, uglavnom dijele kolege novinari koji se bave upravo društveno-političkim radom, ili se bave prikrivenim marketingom, ili su zapravo sitni ‘kokošari‘ a novinarstvo im je samo krinka da se bave biznisom. Da se ne bi otkrili oni, ostali su im samo ‘lijevi‘ ili ‘desni‘.  Onda se mi međusobno borimo i tučemo, a u isto to vrijeme oni, kao pravi ‘kokošari‘, uzimaju novac pod krinkom novinarstva. To je poanta priče.

Ne samo novinarima nego i cijelim dnevnim listovima u Hrvatskoj često se pripisuju odrednice ‘lijevo‘ ili ‘desno‘ orijentiran. Po Vašem mišljenju, jesu li takve podjele realne?  

Mislim da u Hrvatskoj nemamo niti lijeve niti desne već samo populističke dnevne novine. Osim toga, pitanje je, što je to danas europska ljevica ili europska desnica? Ako bismo nastavili razgovor na ovu temu, ušli bi u filozofsku raspravu, koja bi potrajala i zauzela više prostora nego što je predviđeno za jedan intervju.     

Nedavno je Hrvatsko novinarsko društvo organiziralo u Zagrebu javni prosvjedni skup zbog porasta nasilja na zagrebačkim ulicama i neefikasnosti policije u otkrivanju počinitelja fizičkog napada na novinara Jutarnjeg lista Dušana Miljuša. Je li to okupljanje imalo politički karakter? 

Ne, ideja nije bila da to bude politički skup. Mi samo zastupamo i branimo svoje stavove kao novinari. Jučer kolega Miljuš, sutra netko drugi, prekosutra možda ja, govorimo na tom nivou. Ondje je došla šačica ljudi koji su nezadovoljni stanjem u društvu mislili iskoristiti taj novinarski prosvjed, ali mogu im poručiti da su zalutali. Ako žele promjene, neka se učlane u političke stranke, HND nije mjesto za njih.  

  VREMENA SVE MANJE Izbor tri ombudsmana za ljudska prava sačekat će novi saziv PS BiH

Novinari kroz svoj posao mogu promovirati ideje i stavove protiv nasilja. Zar se moralo izaći na ulicu i prosvjedovati? 

A zar smo trebali biti salonski novinari, sjediti u kafiću i promatrati kako se ništa ne događa. To je bio naš apel. Mi smo i pisali, imali smo i komunikaciju sa Vladom RH. Uostalom, to je nešto što rade i naše kolege na Zapadu, kada se naruši fizički integritet njihovih kolega. Izađu, stanu, mirno, dostojanstveno. Upozore: mi smo tu.   

Unatoč problemima, zakonima su u Hrvatskoj riješena brojna pitanja važna za novinarsku profesiju. Primjerice, dekriminalizirana je kleveta, postoji Zakon o pristupu informacijama te Zakon o medijima koji u mnogim svojim odredbama zapravo štiti novinara. Kako ocjenjujete primjenu ovih zakonskih propisa u praksi?

Imamo pristojne europske zakone. Problem naših zakona je njihova primjena, odnosno sankcioniranje u slučaju nepoštivanja zakona, preciznije neefikasnost pravosuđa. U slučaju spora, na bilo koji sud da se ode, ispod tri godine neće trajati proces. To je naš veliki problem, vrtimo se u začaranom krugu. Imamo dobre zakone koji štite novinare kao zaposlenike u odnosu na gazde. Ali, isto tako postoji problem da, ukoliko nezakonito dobijete otkaz, tri godine morat ćete se suditi sa gazdom, a u međuvremenu, možete i umrijeti. Ali, kada bi se to rješavalo u par mjeseci, vjerujte mi, stanje u radno-pravnim odnosima i u medijskoj slici ove zemlje bilo bi sasvim drugačije. Jer, nikome ne bi palo na pamet da objavljuje tekstove kako napasti palicom npr. ministra Polančeca i da smatra da je to zanimljivo štivo, zaboravljajući pritom da je takvo štivo suprotno svim etičkim načelima i kriterijima novinarske struke.  

Ipak, unatoč svemu, mladi ne samo u Hrvatskoj nego na ovim prostorima općenito žude za poslom novinara. Valjda i zbog toga što prevladava dojam da je biti novinar nešto jako lagodno. Otkuda ta lažna slika u javnosti o poslu koji je zapravo vrlo zahtijevan?     

Mnogi mladi ljudi zaslijepljeni su estradizacijom medija, misleći da su svi predodređeni da budu voditelji talk-showova ili Dnevnika. Ali, novinarstvo je rudarski posao, koji počinješ od izrade malih priloga, pa se postupno razvijaš. U Hrvatskoj, a vjerojatno i u Bosni i Hercegovini, događa se da mnogi koji dođu, primjerice, na televiziju, nakon samo mjesec dana počnu voditi emisije. U Americi, na primjer, sijede glave dominantne su u televizijskom novinarstvu. Kod nas nisu sijede nego, rekao bih, zelene glave. Ali, tu je problem i mnogih urednika i vlasnika koji ne žele imati starog i iskusnog novinara, nego žele imati mlade, neiskusne novinare kojima mogu manipulirati. Dugoročno, novinarstvo na taj način gubi. U velikim medijskim kućama na Zapadu novinari po 15-20 godina prate jedan sektor, zato što su onda vjerodostojni, što mogu doći do informacije i zato što im se vjeruje. 

Kod nas ovakav pristup nije baš uobičajen? 

Kod nas svaki novi šef kada dođe odmah napravi rošadu, smatrajući da ako neki novinar tri godine prati vladu, onda se već intimizirao sa vladom. Međutim, ako novinar ima integritet, on će uvijek znati povući crtu do kuda može ići, ali će isto tako kritički moći propitivati posao koji radi. To je problem mnogih mladih u Hrvatskoj, svi žele biti zvijezde, a budimo iskreni, mi smo premalo tržište da bi bilo toliko puno medijskih zvijezda. To je posao koji radiš i živiš 24 sata. Jedna moja kolegica je dobro rekla: «Novinarstvo nije zanimanje, novinarstvo je dijagnoza». 

Proglašeni ste za Novinara godine u Hrvatskoj 2006. a ovu titulu dodijelili su Vam, putem tajnog glasanja, svi članovi HND-a. Kako se postaje najbolji između 3,500 profesionalnih novinara? 

Zahvalan sam kolegama, ali kako uspjeti, sve ovisi o osobi.    

Vaš recept?

Rad, rad i rad.

Po Vama, kojih 5 najvažnijih osobina mora imati idealan novinar? 

Najvažnija je jedna: integritet. Da je osoba koja ima stav, jer samo osobu sa stavom ne možeš slomiti. Usto, da je osoba koja nije podložna korupciji, što je jako bitno. Imate danas ljude koje se kupi za jednu kavu, ali i onih koje se kupi za pristojan novac. Talent je također bitan. 

  TRŽIŠTE ENERGENATA U BIH: ČEKA LI NAS HLADNA I SKUPA ZIMA?

Što mislite o novinarima koji se šeću između novinarstva i glasnogovorničke funkcije? 

Hrvatska je mala zemlja, ne mogu kriviti kolege koji odu iz novinarstva u Public Relations i vrate se, ali mislim da bi se kao neko nepisano pravilo trebalo uvesti da se barem dvije godine nakon odlaska iz PR, ne mogu vratiti u medije. Zato što će koristiti insajderske informacije i zato što im se neće vjerovati. Ne zato što im ja neću vjerovati. Međutim, kod gledatelja, čitatelja ili slušatelja možda će uvijek postojati sumnja govore li oni iz prethodne pozicije glasnogovornika ili novinara. Kada bih otišao na glasnogovorničku poziciju, ja se ne bih vratio u novinarstvo. Ali, ima kolega koji su to napravili i kojima je to oprošteno. A ima kolega novinara koji su bili u PR ili u strankama i htjeli su se vratiti u novinarstvo, i to im nije oprošteno. 

Nekome se sve oprašta a nekome ništa, kako je to moguće? 

Takav je život. Takva je Hrvatska.

Jeste li imali neku neugodnost u poslu, kažu da su političari vrlo tašti ljudi, je li se netko naljutio na Vas? 

Mnogi su se vjerojatno naljutili.  

Odljute se?

S vremenom. Političari se možda mogu naljutiti, ali gledajući unazad, ja sam samo radio svoj posao. Ja sam propitivao a političari su plaćeni od poreznih obveznika da odgovaraju građanima, odnosno javnosti.  

Morate li ih nagovarati da stanu pred kamere? 

Kada je nezgodna situacija, svakog političara dotjerati u studio otprilike je slično pothvatu putovanja na Mjesec. Kada je teška situacija koju ne može braniti, nikome od političara nije ugodno doći u studio, ali kod nas u Hrvatskoj je već stvorena klima da oni moraju i u dobru i u zlu doći i odgovarati na pitanja. Ima onih koji bi trčali u studio, koji bi gotovo spavali na televiziji, spremni su doći u svaku emisiju, a ima i onih koji vole da ih se nagovara. To je, opet, sve stvar karaktera, ali više-manje svi uglavnom dođu. 

Pratite li medije u regiji?

Naravno. Da pratim što se događa u susjedstvu po meni je normalno i dio mog posla. Ne možemo živjeti sami i zatvoreni, misleći da smo sami sebi dovoljni. Čitam sve novine i gledam informativne emisije preko kablovske televizije. 

Profesionalnost medija u regiji? 

Novinarstvo čine osobe i one daju pečat svim novinama, televizijama, radijskim programima. Oni su ta jagoda na vrhu torte. Ne bih ovdje sada nikoga imenovao. Ali, novinari koji su vjerodostojni, prepoznati u svojim sredinama kao ljudi koji kada nešto kažu iza toga stoje, to je ono što danas novinarstvo čini jakim i uspješnim, što nažalost mnogi privatni vlasnici medija na ovim prostorima ne vrjednuju na pravi način.   

Puno puta posjetili ste Sarajevo. Dojmovi? 

To je grad koji ima ono što možda Zagreb nema u toj nekoj veličini a to je – duša. Da ne živim u Zagrebu, živio bih u Sarajevu. Usprkos svemu što je prošao, Sarajevo je grad koji je zadržao toplinu. Kada god dođem u Sarajevo uvijek se osjećam ugodno, lijepo mi je. U ovih 10 godina uspio sam sačuvati krug ljudi koje poznajem. Gdje prvo odem? Nema pravila, zadnji put bili smo u sarajevskoj Pivnici, to je nešto što Zagreb nema, ali u Sarajevu isto tako ima i običnih kafana u kojima se super možeš provesti. Najveća prednost Sarajeva je duša koju taj grad ima.

www.oslobodjenje.ba

Koliko je koristan ovaj članak?

Kliknite na zvjezdicu da biste je ocijenili!

Prosječna ocjena / 5. Brojanje glasova:

Još uvijek nema glasova. Ocijenite prvi!

Pošto vam se svidio članak molimo da ga podijelite

Pratite nas na društvenim mrežama

Žao nam je što vam se nije svidio sadržaj. Možete li nam reći zašto?

Pomozite nam da unaprijedimo sadržaj!

Recite nam kako možemo unaprijediti ovaj sadržaj

Supported by TNT Grupacija
Mirko
Mirkohttps://javno.ba
Mirko je živa enciklopedija. Voli historiju, puno istražuje. Njegove zanimljivosti ostavljaju bez daha. Vrhunski je novinar i istraživač. Dugogodišnji je član TNT grupacije.

drugi upravo čitaju

MOŽDA VAS ZANIMa