POTRAGA SARAJLIJE ZA USPOMENAMA O UBIJENIMA POMAŽE NOVIM ŽRTVAMA: SVAKO DIJETE U GAZI SAM JA

potraga sarajlije za uspomenama o ubijenima pomaže novim žrtvama: svako dijete u gazi sam ja

U nadi da će pronaći još neke fotografije brata koji je ubijen u šesnaestoj godini, Džemil, danas otac šestero djece, pokušava pronaći što je više moguće ratnih fotografija koje su dio njegovog projekta  “Sniper Alley“.

Za Detektor govori kako skupljanje ovih fotografija znači da je svakodnevno okružen mrtvima i slikama rata, užasa i zločina, ali se ispunjavajući svoju misiju koja je, između ostalog, i borba protiv zaborava, osjeća najbolje.

  • Radeći na projektu služim svojoj zajednici, radeći na poslu neke druge nepravde i ugnjetavanja kao što je trenutno u Gazi, Ukrajini ili Burmi, osjećam da pomažem njima koliko god je to u mojoj moći, kao što je neko nekada i nama pomagao – kaže Hodžić.

Kao video montažer, radio je ili još radi na mnogim dokumentarnim filmovima o ratovima i zločinima poput masakra u Indiji iz 1987. godine, bolnici Šifa u Gazi, Zapadnoj Obali i “nepravdi koju proživljavaju Palestinci od strane doseljenika i vojnog režima“, a nedavno je završio i film za “Aleju snajpera“ u kome svoja iskustva opisuju fotografi koji su bili u BiH, a potom u Gazi ili na drugim ratištima.

Kroz njegov video serijal “The story behind the photo“ neki od njih govore o važnosti fotografija iz ratnih zona.

  • Rat, u kojoj god zemlji da se odigra, isti je, s malim razlikama. To je prokletstvo ljudske vrste – govori grčki fotograf Dimitri Messinis za Detektor. Veliko mu je zadovoljstvo govoriti o svom iskustvu, pogotovo u BiH.

Messinis je nepunih 30 godina fotografisao ratne strahote i sukobe u Palestini – Zapadnoj obali i Gazi, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, Sjevernoj Makedoniji, Libanu, Iraku, Afganistanu i Jemenu.

potraga sarajlije za uspomenama o ubijenima pomaže novim žrtvama: svako dijete u gazi sam ja
POTRAGA SARAJLIJE ZA USPOMENAMA O UBIJENIMA POMAŽE NOVIM ŽRTVAMA: SVAKO DIJETE U GAZI SAM JA

Foto: EPA/DIMITRI MESSINIS

Period opsade u Sarajevu, kako kaže, bio je vrlo težak, a ratne scene, kako pojašnjava, uvijek izazivaju isti osjećaj kod onih koji ih doživljavaju – užas, strah, paniku i očaj.

  • Najvažnije je da oni ostanu duboko urezani u vama. Previše je scena za nabrajanje i trudim se da ih zapamtim sa što manjim intenzitetom, ali ih ne smijemo zaboraviti. Zaborav je zločin – smatra Messinis.

U posljednjoj objavljenoj epizodi Hodžićevog video serijala španski fotograf Enric Martí govori o svom iskustvu u opkoljenom Sarajevu i fotografijama koje je sačinio kada je ubijen dječak Nermin Divović.

Martí je nakon Sarajeva dugo godina izvještavao o ratovima, gladi i zemljotresima te bio, između ostalog, u Egiptu, Iraku, Ruandi i na Kosovu.

  • Na ličnom nivou ništa nije bilo kao rad u Sarajevu, iz jednostavnog razloga – ovdje sam imao povezanost s ljudima koju nisam imao nigdje drugo – kaže on.

Važnost fotografija za preživjele i njihove porodice

Tokom rata u BiH mnoge porodice ostale su bez čuvara uspomena – fotografija svojih najmilijih. To je nešto za čim neki ponekad najviše i žale, jer nemaju uspomene na jedan skladan život prije rata, ili u nekim slučajevima niti jednu fotografiju članova porodice koji su ubijeni.

Dok gledaju snimke iz Palestine ili Ukrajine, oni kojima je posao bilježiti ratna stradanja foto objektivom, razmotavaju u glavi film o scenama kojima su kroz život svjedočili u mnogim ratovima, pa tako i u Bosni i Hercegovini. Njihove fotografije ponekad su jedini dokaz o zločinima i važan alat za borbu protiv negiranja. U kom god da su ratu nastale, sve prikazuju patnju, bol i stradanje, a za porodice kojima se ubijeni članovi nalaze na njima, njihova važnost je neprocjenjiva.

  • Pričam njihovu priču a vidim sebe i osjetim kako pričam sopstvenu priču o meni i mom ubijenom bratu. Svako dijete u Gazi sam ja. Svaka slika je poveznica, svaki kadar, zvukovi vriske ili zujanje granata, baš sve me podsjeća na nas i na bol, patnju i golgotu koju smo mi prošli – govori Hodžić.

Važnost fotografije dolazi do izražaja kada je nemate i neko vam je dostavi, pojašnjava on i dodaje kako to može biti nekad i dokaz, a naročito je važno kad je na njoj voljena osoba koje više nema.

  • Odjednom imate nešto što nikad prije niste vidjeli i tek tada saznate pravu vrijednost. Ja se sjećam kada sam prvi put ugledao sliku Amela, nisam ni znao da postoji, jednostavno sam se sledio. Kao da mi ga je neko ponovo oživio. To se ne može opisati, to je više od života – kaže Hodžić.
potraga sarajlije za uspomenama o ubijenima pomaže novim žrtvama: svako dijete u gazi sam ja
Photo: Luka Batelic/PIXSELL

Messinis priča kako je pretprošle godine ispod njegove fotografije na Instagramu, povodom 30. godišnjice početka opsade Sarajeva, ostavljen komentar: “Ovo sam ja sa mamom!!!“

Na fotografiji se, kako pojašnjava, vidi trogodišnja djevojčica u majčinom naručju kako plačući pozdravlja nekoga. Majka i dijete bili su u autobusu koji je sa ostalima evakuisao žene i djecu iz Sarajeva.

  • Iznenađen sam odgovorio na poruku i žena sada (dijete na fotografiji) mi je objasnila da shvata kako je ovaj uplakani pogled posljednji pogled na njenog oca koji je ubijen nekoliko mjeseci kasnije – govori on.

Messinis pojašnjava kako su se čuli, a nekoliko mjeseci kasnije ona je bila službeni gost izložbe koju je organizovao trideset godina od početka opsade Sarajeva.

  • Nadam se da ću jednom biti u prilici ponovo doći u Sarajevo jer se moram susresti sa drugim prijateljima s kojima sam u kontaktu i s kojima dijelim mnogo uspomena – kaže on.

“Svijet mora znati šta se dešava“

Fotografije, videozapisi i izvještavanja iz ratih područja su od iznimne važnosti, ne samo da bi šira javnost bila upoznata sa onim što se događa, nego su često korištene kao dokazi u suđenjima za ratne zločine.

  • Najbitniji dio mog posla je prikupljanja i širenje informacija, čuvati ih kao dokaze u nekim slučajevima, ili ih sačuvati kao dokument za poslije – kaže italijanski fotoreporter Enrico Dagnino, u prvoj epizodi Hodžićevog video serijala.

Prvi novinar koji je svijetu prenio istinu o postojanju “Omarske”, “Keraterma” i “Trnopolja” u Prijedoru, Ed Vulliamy, svjedočio je i u Haškom tribunalu. Fotografije Rona Haviva iz ratom zahvaćene BiH obišle su svijet te također bile korištene u sudskim procesima.

Fotografije iz Ukrajine i Palestine vraćaju sjećanja Messinisu i utiču na njega kao što, kako pojašnjava, utiču na čitav svijet.

  • Ne možete stajati hladni i tihi pred slikama raskomadanih tijela nevine djece. Najduža opsada u modernoj historiji bila je opsada Sarajeva, tokom koje smo u četiri godine imali 11.541 mrtvih civila. Imali smo isti broj mrtvih civila u Gazi samo u prvom mjesecu opsade, a broj poginulih raste neverovatnom brzinom – kaže on.

Američki fotograf Christopher Morris se u trećoj epizodi video serijala prisjetio masakra na Alipašinom Polju u januaru 1994. godine, kada je ubijeno šestero djece, a dvoje ranjeno. U emotivnom svjedočenju Morris navodi da je taj događaj za njega bio prelomna tačka – nešto što ga je dokrajčilo, nakon čega ga je magazin TIME povukao iz Sarajeva.

Pojašnjava da je otišao u mrtvačnicu gdje je stajao iznad tijela i slikao portrete ubijene djece, čak i dječaka bez lica. Kaže da je znao da niko neće vidjeti te slike jer nisu bile za objavljivanje.

  • Sad znam šta je PTSP. Tamo je bio na svakom ćošku, u svakom kvartu. A svijet je pustio da to traje pet godina. To je zločin – kazao je u svom svjedočenju.

Messinis kaže da, kada bi bilo moguće, ponovo bi radio isti posao.

  • Vjerujem da svojim radom svako od nas bilježi djelić savremene historije. Moramo biti tu jer cijeli svijet mora da zna šta se dešava i da ne krije istinu iza pristojnosti i politički korektnog govora – smatra.

(Detektor)

The post POTRAGA SARAJLIJE ZA USPOMENAMA O UBIJENIMA POMAŽE NOVIM ŽRTVAMA: SVAKO DIJETE U GAZI SAM JA first appeared on Hayat.ba.

hayat.ba

drugi upravo čitaju