Hasnovića je kaže rat zatekao u njegovom selu Likari.
- Sa 18 godina me zatekao rat. Pobjegao sam iz JNA s obzirom da se JNA stavila na raspolaganje jednom narodu. Proganjala me vojna i civilna policija. U prvim danima smo govorili da neće biti rata zbog prijeratnih dobrosusjednih odnosa. U selu je bila jedna lovačka puška. Bio je jedan lovac i prvi upad u naše selo je bio pod izgovorom da nas razoružavaju, ali nismo imali oružje. Od 18. aprila smo počeli bježati kroz šume, sela. 13. maja je selo potpuno uništeno. Izbrisano je sa karte – naglasio je.
Govoreći da se jela hrana iz smeća, Hasanović govori da nije imao sreće ni da ga to zapadne.
- Moj otac je 1993. godine umro od gladi. Ta pothranjenost nije bila toliko vidljiva na fizičkom izgledu, nego je organizam umirao. Moj otac nije mogao jesti ništa. Organizam mu ništa nije prihvatao i u 44. godini preselio je od posljedica gladi – prisjetio se.
1994. godine je dobio sina, a njregovu suprugu je upravo porodila dr. Dautbašić.
- Sin je bio težak kilogram i 800 grama i zahvaljujući njima, sin je hranjen na sondu kroz nos. Probudio se nakon 33 dana s tim da je 18. dan pao u komu. Dr. Dautbašić ga je reanimirala i zahvaljujući tome, sin je na težini dobio i sa dva kilograma izašao iz bolnice – prepričava Hasanović.
Jedan od najtežih trenutaka kaže bio mu je rastanak sa sinom koji je imao 16 mjeseci.
- Trzao se na svaku detonaciju. Oko dva, pola tri, odjednom rijeka ljudi teče prema Fabrici akumulatora koju sam vidio sa prozora svoje kuće. Tada sam shvatio da je Srebrenica pala. Sišao sam na raskrsnicu bez ijedne riječi i rastavio sam se sa suprugom i sinom. Uzeo sam od supruge lančić, polumjesec i zvijezdu kojeg sam stavio u zadžepak u panatalonama i to mi je bila motivacija tokom Marša smrti. Majku sam izbjegao, jer da sam ostao da se sa njom pozdravim, ostao bih u Potočarima – istakao je.
Hasanović govori da je mlađi brat Hajro 12. jula ubijen u šumi.
- Svjestan sam da je Tuzla daleko i ostavio sam ga u šumi. Poslije zasjede na Kameničkom brdu, uspio sam se sastaviti sa bratom Hasibom. Pokušavao sam sakriti smrt brata Hajre. Njega sam držao za ruku u koloni sve do prolaska Liplju gdje će moj brat biti ranjen nakon što smo teško nagazili na mine. Majci sam obećao da će živ izaći. Dogovorio sam se sa bratom Hasibom da, ako jedan od nas ostane živ, a drugi teško ranjen, da ovaj koji je žvi ostavi drugog kako bi neko od naše porodice ostao i kako bi se loza produžila. Volio bih da je Hasib ostao živ. Snosim ga u jedan potok i tada smo naišli na dr. Fatimu, pokušali su mu vratit crijeva u stomak. Imali su jednu infuziju koja mu je produžila život. Pored drugih ranjenih, morao sam stajati pored brata, a u toku je bio proboj. Tada je padao grad, mala je vidljivost bila. Nosio sam ranjenog brata koji je sve vrijeme bio svjestan i razgovarali smo. Tražio je vodu, ali mu je nisam smio dat, jer je imao unutrašnje krvarenje, samo sam mu usne kvasio. Tada sam ga iznio na jedan proplanak, raskrsnicu, u čijoj blizini je poginuo Ejub Golić. Bratić mi je u jednom trenutku rekao da ga spustim, da mu stavim glavu sebi u krilo što sam i učinio. Bio sam svjestan šta se događa. Rekao mi je dvije rečenice sa kojima se budim i liježem. Rekao je da da će mu bit žao što dugo neće vidjeti mog sina, duboko je udahnuo, gledao me u oči i u tom momentu su naišle moje komšije. Udahnuo je duboko i rekao: „Reci mami da se nisam patio“. Mnogi su mi savjetovali da ga tu ukopam, ali sam majci obećao da će dvojica doći. Uzeo sam brata i nosio sam ga, a pomogle su mi komšije da ga iznesem. To je jedino tijelo koje je izneseno iz duboke neprijateljske teritorije – emotivno je ispričao Hasanović.
(M. Sultanović)
Video pogledajte OVDJE.