back to top

ODUŠEVIO GLEDAOCE HAYATA: MUŠIJA KAZIVANJEM TEKSTA O POSLANIKU U STUDIJU OSTAVIO SVE BEZ DAHA

oduševio gledaoce hayata: mušija kazivanjem teksta o poslaniku u studiju ostavio sve bez daha

Goste iz raznih sfera života u našem studiju ugostili su naši voditelji.

Jedan od njih bio je Mirza Mušija, glumac i direktor JU Kulturno-sportskog centra u Kaknju.

Prije samog razgovora o poslaniku Muhamedu a.s. i religiji kao potpori u izgradnji ličnosti, Mušija je na poseban način, vrlo dirljivo interpretirao tekst o poslaniku. Niko nije ostao ravnodušan na ono što su vidjeli i čuli tokom gostovanja Mirze u Ramazanskom programu.

Tekst je izvorno napisao Turčin Dursun Ali Erzincanli a na naš jezik je prevela i prilagodila Fadila Bašić-Babajić.

Komentirajući kazivanje ovog teksta prisjeća se kako je prvi put kada je pročitao tekst vidio veliko bogatstvo te osjetio da kao glumac on treba to reći.

  • Kada je meni Miralem efendija dao ovaj tekst ja sam vidio bogatstvo jedno veliko. I osjetio sam da ja kao glumac to trebam reći, trebam to donijeti i da publika čuje tu interpretaciju. Ja sam svakako sentimentalno vezan za poslanika s.a.v.s.  i njegov život tako da sve se to posložilo lijepo i drago mi je da mogu da donosim ovaj tekst – kazao je ponosno Mušija.

Snimak kazivanja u našoj emisiji pogledajte u videu u nastavku teksta,a potpunu verziju teksta možete pročitati ispod videa.

Pogledajte video OVDJE.

oduševio gledaoce hayata: mušija kazivanjem teksta o poslaniku u studiju ostavio sve bez daha
Hayat

Ja Resulallah, godina ti je dana, poslan si u Benu Sa’d!

Nijedna žena ne želi da bude Tvoja majka po mlijeku. Oblaci su ljuti zbog toga i ni kap kiše ne spuštaju na suhu zemlju. Vlada suša i nemanje. Najednom se na nebu pojavi mali oblak i svi utopiše u nadu. Ali, taj oblak je oblak koji je radi tebe došao. Oblak koji te je zavolio i koji se nije odvajao od tebe. Svi su zaokupljeni molitvom za kišu, a samo je Halima uz tebe. U njenom si krilu siguran. Na licima vam je sjena od oblaka koja vas štiti od jakog sunca.

U krilu si svećenika koji za tebe uči dove. Gleda u najljepše oči, zaboravljajući na sušu, kišu, čak i na dovu… Ali ti ne zaboravljaš. Tim najljepšim očima pogledao si na nebo u mali oblak koji je najednom počeo rasti i puštati nježnu, dugo iščekivanu kišu… Ali većina ne znade zbog čega je kiša počela padati. Većina ne znade za tebe.

Šest ti je godina…

Na putu si prema Medine-i Munevveri. Pored tebe blagoslovljena majka Amina i Ummu Ejmen. Došli ste do očevog mezara gdje si osjetio posebnu tugu i šta znači biti jetim. Bio je to mezar tvog oca Abdullaha. Na putu, u Ebvi osjetio si još veću tugu i šta znači biti siroče, ostao si i bez majke Amine. U Mekku dolaziš bez majke gdje te uzima djed… Abdulmutallib te voli svim srcem, a Ebu-Talib možda još i više…

Ja Resulallah, jesu li mekkanska djeca pred tobom dozivala svoje majke? Jesi li skrivao pogled dok su govorili: „Majko?“

Koliko su samo mekkanski vjetrovi nosili tvoje suze do Ebve! Koliko si samo puta zaspao jecajući, dozivajući majku! Ah, Voljeni! Za Tebe smo svoje majke zvali:„Majko“, za tebe smo svoje očeve dozivali : “Oče.“

Dvadeset i pet ti je godina…

Poseban si, niko se ne može usporediti sa tobom. Gdje god ideš sve miriše oko tebe. Kad progovoriš, ulijevaš sigurnost. Ti si Muhamed, El-Emin.

Trideset i tri su ti godine…

Svuda je rahmet…

Trideset i pet ti je godina…

Hajde dođi, svi te iščekuju! Presušile su suze čekajući Resula. Hajde dođi, voljeni! Nur planina te poziva…

Eto, četrdeset ti je godina. Na Hira – Nur planini si. Sa nebesa silazi Džibril. Sa svih strana salavat i selam, odjekuje selam, ja Resulallah. Ti si „Ah“ koji je otkinut iz srca kainata. Ti si sabah poslije mrkle noći.

Ti si Nebijallah.

Ti si Habiballah.

Ti si Resulallah.

oduševio gledaoce hayata: mušija kazivanjem teksta o poslaniku u studiju ostavio sve bez daha
Hayat

Zašto su te vrijeđali Sultane moj? Zašto su te mučili? Zato što je Ebu-Talib umro pa su se osilili? Mislili su da više nemaš zaštitnika. Pred oči nam dolazi tvoj plač pored Kabe i bez amidže si ostao. Na um nam padaju tvoji namazi u Haremu. Na glavu su ti smeće bacali, na tvoju mubarek glavu, ej nek ih belaj stigne. Dok su odlazili smijali bi ti se, grohotom bi te ismijavali. Tada, mekkanskim sokacima neko trči prema tebi. Trči kao da je na zemlju Arš-i Ea’la sišao. Ko li je? Ko li to tako ushićeno trči prema tebi? Odnekud neko odgovara: Muhammedova kćerka Fatimetu Zehra. Najodabranija kćerka i majka. Briše mu oči i lice kćerka jedinica. Ona koja na dunjaluku jedina liči na tebe. Ima tvoj osmijeh, a i tuguje kao ti.

Na um nam pada kada si joj govorio:“Ne plači kćeri“, dok te je brisala. Zašto su te protjerali iz rodnoga mjesta? Mislili su da nemaš zaštitnika. Zar oni nisu znali ko je taj zaštitnik? Onaj što te je štitio kao jetima. Onaj Koji te je dao kao milost svim svjetovima. Govorili su ti da si lud, a ti si šutio. Govorili su ti da si ludo zaljubljen, da si pjesnik, a ti si šutio. Govorili su ti :“Ko će te spasiti od naših ruku“ , a ti bi rekao: „Allah.“ Govorio si :“Allah“ i na Bedru, a i Arš-i Ea’la je drhtao dok si dozivao Allaha. Tri hiljade meleka na konjima i sto dvadeset pet hiljada ashaba u pomoć poslano je dok si ti: “Allah“, govorio.

Ja Resulallah, dok si hodao sokacima Medine-i Munevvere male kćerke Nedžarovih sinova bi te ugledale i od dragosti nisu znale šta da rade! Upitao bi ih:„ Da li me volite?“ „ Puno te volimo, ja Habiballah“ su govorile. A ti bi njima na to odgovorio:„Allah zna da i ja vas puno volim.“ Danas ima puno omladine, možda nisu kao kćeri Nedžarovih sinova, ali i ova omladina te puno voli. Iz njihovih suza prolivenih za tebe vidi se da te vole cijelom dušom. Allah zna da i ti njih puno voliš.

Šezdeset tri su ti godine…

Učiš dove…

Za tebe je sašiveno crno džube kod kojeg su krajevi bijeli. Obukavši ga otišao si među ashabe i rukama se udarivši po mubarek koljenima rekao im:„Vidite li kako je lijepo ovo džube?“ Ali jedan od njih uzviknu:„Tako ti svega Resulallah, podari ga meni!“ Zašto li je tražio nešto što ti se toliko sviđa, a znao je da odbiti nećeš? „Dobro“ rekao si mu. I ponovo obukao staro istrošeno džube. Dali su da ti se sašije isto onakvo ali nije bilo sudbine da ga obučeš. Do susreta sa Voljenim Dostom ostalo je još sedam dana… Po Ebu-Hurejri poslao si vijesti:“Poslije mene će doći oni koji će govoriti, kamo sreće da smo mogli vidjeti Poslanika, pa kad ni mala ni evlada ne bi imali.“ A hazreti Enesu kazao si jednu svoju želju:“Jako bih volio vidjeti braću koja će vjerovati u mene, a nikada me vidjeli nisu.“

Najdraži, Voljeni, ti koji si sa medinskog minbera dozivao: „Ummeti, ummeti“, ti koji si iz mekanskog mihraba obećao šefa’at, evo nas na vratima Allahove milosti koja si nam ti otvorio, na koljenima bej’at (prisegu) dajemo šta god si od Rabba nama prenio. Amenna, čuli smo, i prihvatamo!

Ja Resulallah, tebi je još uvijek četrdeset godina i još si jedini vođa ummeta…

(E. Fejzović)

hayat.ba

drugi upravo čitaju