Piše: Rasim Belko
Borba građana Bosne i Hercegovine, otpočeta prvomartovskim opredjeljenjem za suverenu i nezavisnu državu svih koji u njoj žive daleko je od završene.
Ta borba je nakon 1. marta 1992. godine bila krvava. Bila je to borba u kojoj se obnovljena nezavisnost branila najuzvišenijom vrijednošću – životom. Tog 1. marta kada građani Bosne i Hercegovine rekli su odlučno NE krnjoj Jugoslaviji, a zapravo velikoj Srbiji. U borbi koja će uslijediti poslije sinovi i kćeri, zakleti na odanost domovini, branili su tu nezavisnost i neupitnom odanošću, hrabrošću i požrtvovanošću je odbranili i od velike Srbije i od Karađorđeva i od svih drugih ataka na Bosnu i Hercegovinu.
Branili su je i od licemjerne svjetske politike, koja im je uskratila pravo na oružje za odbranu golog opstanka. No, vodio ih je BOSANSKI INAT zahvaljujući kojem su je uspjeli odbraniti.
Nisu je uspjeli osloboditi. Međunarodna politika, prijetnjom udarima NATO saveza zaustavila je Armiju Republike Bosne i Hercegovine, ljiljana slobode, da oslobodi ovu zemlju okupacionih snaga iz Srbije i Hrvatske.
Umjesto toga, nametnut je lažni mir, kreiran kroz sporazum koji je Bosnu i Hercegovinu zarobio na putu postizanja njene pune nezavisnosti, suverenosti i državnosti. Onaj svijet, koji je embargom ukinuo pravo BOSANSKOM VOJNIKU da brani domovinu i njene građane, nametnuo je obnovljenoj bosanskoj državi novi rat, samo je promijenio sredstva i načine na koji se taj rat vodi.
Zato i danas, 1. marta 2023. godine niti možemo niti smijemo reći da je prvomartovska borba završena. Ta borba traje i trajat će. I sve je teža. Teža, jer neprijatelji ove zemlje, koji su onomad 1992. bili agresori, danas su njeni lažni prijatelji. Time još opasniji.
Prvomartovska borba je teža, jer za razliku od vremena kada se referendum pripremao u februaru 1992. godine, Bosna i Hercegovina više nema potpunu kontrolu nad svojim teritorijem. Nema, jer je svijet pod plaštom donosioca mira kreirao sistem u kojem se vanjska suverenost i integritet ne poklapaju sa unutrašnjim.
Bosna i Hercegovina i njena nezavisnost, danas se brane na mnogo manjem postotku njenog teritorija u odnosu na 1992. godinu. I zato se slobodno može reći da je svaki postdejtonski 1. mart, zapravo proslava nezavisnosti pod okupacijom.
U Dejtonu, historijski najgoroj odluci koju su svjetske sile donosile o Bosni i Hercegovini, na 50 posto njenog teritorija priznata je agresorska vlast, koja je i onomad, kao i danas javno i tajno bila potpuno posvećena cijepanju Bosne i Hercegovine i pripajanju njenih dijelova komšijama.
Zato danas, 1. marta, niti jedan kreator, potpisnik, svjedok Dejtonskog mirovnog sporazuma ne zaslužuje biti zvanica na prijemima povodom Dana nezavisnosti. Oni ni onda ni danas nisu prestali svojim politikama razgrađivati i ubijati tu nezavisnost.
Onog 1. marta 1992. godine nije bilo visokog predstavnika kao namjesnika međunarodne zajednice. I sva sreća da je tako. Jer, upitno je da li bi uopće imali nezavisnu Bosnu i Hercegovinu i ako bi je imali u kakvom bi ona bila obliku. Međutim, on je danas tu i uveliko kreira sudbinu ove zemlje i gura je u pravcu podjele. U istom onom pravcu u kojem su je gurale Srbija i Hrvatska devedesetih. Da je suprotno, Bosna i Hercegovina danas bi slavila Dan nezavisnosti od Une do Drine, od Save do mora.
I zato sinovi i kćeri ove zemlje, koji stasavaju u teškom vremenu lažnog mira, moraju znati da prvomartovska borba nije dobijena. Ona je sada njihovo naslijeđe. Zato ti sinovi i kćeri, bili političari, biznismeni, radnici, naučnici… moraju znati da je na njima da se bore i tu borbu okončaju ostvarenjem ciljeva u referendumskom pitanju.
U današnjoj Bosni i Hercegovini, niti su ravnopravni niti slobodni svi njeni građani. Niti je zemlja Bosna i Hercegovina postala nezavisna i suverena država, onako kako to predviđaju pravila.
Neprijatelji ove zemlje nisu se okanili pokušaja njenog pokoravanja niti će odustati sve dok i posljednji pedalj Bosne i Hercegovine ne bude oslobođen od kvislinga, separatista, sljedbenika krvoločnih zločinaca. Ova zemlja neće biti država kakvu su je 1. marta 1992. godine zamišljali oni koji su glasali za nezavisnost, sve dok njena obilježja i njeni zakoni ne budu vrijedili na svakom milimetru njenog teritorija. A da bi to bilo, ovoj zemlji mora biti vraćen teritorij, koji zahvaljujući međunarodnoj politici u ratu nije mogao biti oslobođen, dok u miru još teže ide njegovo oslobađanje.
Zato se uz ovaj i svaki postdejtonski Dan nezavisnosti mora naglasiti da ga dočekujemo i slavimo pod okupacijom. Samo ako ostanemo svjesni te okupacije bit ćemo svjesni potrebe borbe za oslobađanje i slobodu. A ta borba je motiv i snaga bosanskog čovjeka da pobijedi sve nedaće.
Mnogi su na tu borbu zaboravili i ukoliko ne žele biti potlačeni i robovi lažnih prijatelja morat će joj se vratiti. A kada ta borba završi, moći ćemo s puno više sreće slaviti Dan nezavisnosti. Bit će to i zemlja i država Bosna i Hercegovina!
