Prozivao je Komarica i međunarodnu zajednicu koja prečesto dopušta i ne reaguje na izlive nacizma i fašizma. Zalud, reakcija je još jednom, izostala.
Bosna i Hercegovina nije država u kojoj žive tri ravnopravna naroda. Zapravo, iako vrlo često političari bosanskih Hrvata i bosanskih Srba napadaju Bošnjake tvrdeći kako žele dominaciju i unitarističku državu, istina je drugačija. Bošnjaci, uprkos svim izazovima i nepravdama vjeruju u državu svih i za sve, državu građana, ljudi jednakih vrijednosti. Političkim liderstvom Milorada Dodika i Dragana Čovića bosanski Hrvati i Srbi usmjerili su svoje političke ciljeve s obilježjima nacizma u pravcu apsolutne dominacije samo na određenim dijelovima BiH. Žrtva realizacije takvih ciljeva je multinacionalna Bosna i Hercegovina kakvu historija pamti već stoljećima.
Ali „kolateralna“ šteta nacipolitika jesu i Srbi i Hrvati u zavisnosti od svog mjesta prebivališta. Zapravo, politika kroz praksu HDZ-a BiH i Dragana Čovića, prije svih, do kraja je ogolila ciljeve i vrijednosnu skaradnost, ali i pogubnost akcija koje se već duži niz godina nastoje realizovati.
Prema posljednjem popisu stanovništva, u Banjoj Luci, koja ima gotovo 185.000 stanovnika, 5.104 osobe izjasnile su se kao Hrvati, a kao katolici 4.842 osobe. Prema popisu iz 1991. godine u toj općini, najvećoj u tadašnjoj SRBiH, živjelo je 29.026 Hrvata. Treba li naglasiti da u Banjoj Luci nije bilo ratnih sukoba? Desilo se samo jednostrano protjerivanje, etničko čišćenje Hrvata i Bošnjaka, rušenje katoličkih i islamskih sakralnih objekata, bogomolja… Desili su se užasni zločini i ubistva. Sistemski su ih provodile vlasti u tadašnjoj Banjoj Luci.
Bh. entitet RS dobio je novu Vladu koja broji 16 ministarstava. Prema Ustavom propisanoj normi, osam ministara treba biti iz reda srpskog naroda, pet iz bošnjačkog i tri iz hrvatskog. U praksi, 14 ili 15 ministara su Srbi. Milorad Dodik i sateliti njegove stranke okupirali su gotovo sve pozicije koje pripadaju Bošnjacima i sve pozicije koje pripadaju Hrvatima u tom entitetu.
Dragan Čović s brojnim funkcionerima zvaničnog Zagreba sada već godinama bruji o navodnom pravu na legitimno predstavljanje Hrvata, o uzurpiranju prava Hrvata u Federaciji i sl. Potrošeni su deseci miliona eura na lobiranje, napravljena je nemjerljiva šteta ugledu BiH u svijetu, odnosi BiH i Hrvatske su na najnižem nivou nakon agresije, posvađani su Hrvati i Bošnjaci koji su se zajedno suprotstavljali nakanama da budu vojno uništeni. Dragan Čović želi sve pozicije u Federaciji i na državnom nivou koje pripadaju predstavnicima hrvatskog naroda, želi ih isključivo za HDZ i svoju nevladinu organizaciju. Za ostvarenje takvog cilja spreman je na sve.
Jasno je, Dragan Čović ne bori se za prava Hrvata (upitno je i šta o hrvatstvu kao bivši komunista uopće i misli). Njega Hrvati u Banjoj Luci, u entitetu RS, ali i Hrvati u najvećem dijelu Federacije uopće ne zanimaju. Njih se odriče. Pa makar im bilo, kako to reče biskup Komarica, kao u Bleiburgu, makar Dodik oduzimao i dodjeljivao pravo na identitet, makar on određivao ko će u RS-u biti Hrvati. Čović je, očito je, zainteresovan za realizaciju ciljeva koji su presuđeni kao „udruženi zločinački poduhvat“. Na tom putu sve žrtve, pa i hrvatske, jesu „kolateral“. Na tom putu političari poput Dodika najbolji su mu saradnici, ako što su nekada bili Cvetković i Maček, Milošević i Tuđman ili Karadžić i Boban. Osnovano je pitati želi li Čović dio BiH, UZP-tvorevinu HZHB? Je li ga briga za Hrvate u drugim područjima BiH? Bi li volio da se desi „humano preseljenje“ Hrvata prema jugu zemlje? Njihov progon?
Svakome koga interesuju istina i činjenice jasno je da Dragan Čović želi delegitimirati Hrvate koji ne dijele njegov svjetonazor i njegove političke ciljeve i, što je vrlo važno, koji se ne nalaze u granicama koje on zamišlja, tzv. HZHB. Zbog toga su i izmišljeni pojmovi legitimni Hrvati i legitimni politički predstavnici Hrvata. I on, Čović, baš poput političkog mu brata Dodika, nije zainteresovan za sve Hrvate/Srbe, nego samo za one koje žigoše kao legitimne (oni koji imaju autentične stavove su „Alijini Hrvati/Srbi“, „izdajice“, „sejde“…) I Čović i Dodik, kako to i definiše teorija krvi i tla, žele prostor i „čistokrvni“ narod s kojim će ostvarivati dominaciju. Sljedbenike, na temeljima diskriminacije i fašizma, uvjeravaju kako su „drugi“ prijetnja njihovom razvoju i općem prosperitetu. Začudo, na takvom svom putu, kako izgleda, imaju blagoslov i podršku određenih krugova iz međunarodne zajednice.
S druge strane, npr. Bakir Izetbegović i stranka koju vodi sasvim transparentno zalažu se za sve Bošnjake, bez obzira na to u kojem dijelu BiH žive, ali i za sve Bosance i Hercegovce, od Širokog, preko Laktaša, do Krajine ili Posavine, kao i za integrisano društvo i BiH u kojoj će se živjeti po normama jednakosti i ravnopravnosti. I to im se ne može osporiti. Ipak, vođenjem takve politike postali su meta određenog broja činovnika doskoro prijateljskih zemalja. Nameće se pitanje radi li se suštinski samo o stavovima pojedinaca ili o političkom zaokretu u zemljama iz kojih dolaze, jesu li odustali od pomoći razvoju vladavine prava u BiH, izgradnji demokratske i prosperitetne BiH, što im je, nakon propuštanja historijskih prilika da spriječe etničko čišćenje i genocid, i obaveza.
Jesu li svoje resurse i kapacitete usmjerili u dovršavanje strateških ratnih i zločinačkih ciljeva s kojima se i krenulo u pravljenje tzv. HZHB i RS? Je li im cilj radikalizovati i „talibanizovati“ Bošnjake, ali i sve patriote? Ako je tako, oni ništa ne znaju ni o državi, ni o gradovima, ni o komšilucima u kojima žive Bošnjaci i Bosanci. Ne znaju da je Bosna ideja, a tek onda teritorija i ljudi koji na njoj žive. Možda ne znaju da to nije moguće, ali sasvim sigurno znaju da to jeste put koji može odvesti u nova stradanja. I u neizvjesnost. Ipak, odabrali su i one koje bi da satanizuju i svoje „favorite“ i ne odustaju.
Dragan Čović se odavno delegitimizirao kao neko ko može i treba zastupati prava Hrvata u BiH. Ipak, za međunarodnu zajednicu on je najbolji saradnik, zbog njega se u izbornoj noći mijenjaju Izborni zakon i Ustav. Međunarodna zajednica, čini se, žmiri na oba oka ili jasno vidi kako se nastoji uništiti ideja o Bosni i Hercegovini kakvu historija pamti stoljećima, jasno vidi dvoličnost i licemjerstvo, jasno vidi kome se oduzimaju prava i ko treba biti vlasnik prava i dodjeljivati ih, jasno vidi žrtve i nasilnike. Jasno međunarodna zajednica vidi baš sve i ipak želi biti saučesnik. Uzaludni su vapaji poput onog biskupa Komarice.
(S.O.)
