Bh. društvo unatoč zabranama vlasti održalo je više protesta podrške širom Bosne i Hercegovine narodu Palestine. Odgovor na takve poteze bh. društva mnogi vjeruju da leži upravo prema sudbini koju su i sami preživjeli tokom devedesetih godina, a situacija u Gazi trenutno podsjeća na genocid u Srebrenici.
Pored Sarajeva granatiranje su trpjeli brojni bh. gradovi od 1992. godine jer agresor nije štedio oružje kako bi izbrisao sve što se kreće.
DO TADA NISAM ZNAO ŠTA ZNAČI RAT
Sjećanja, ožiljci i bol zabilježeni su i u emisiji “Jedva sam preživio” koja se nekada emitirala na Hayat TV. Taj period ostao je zarezan i u životu Mustafe Zukića iz Visokog, a o čemu je pričao svojevremeno za našu televiziju.
Kao i mnogi, dok je grad Visoko bio pod stalnim artiljerijskim i snajperskim napadima nisu mogli sjediti skrštenih ruku već su sudbinu stvari preuzeli u svoje ruke i krenuli putem odbrane.
- Mobilisan sam 24. aprila 1992. godine u prvo odred Jedinice Visoko. Prvu akciju sam imao 22. maja na selo Vlajčići iznad Kralupa. Tada je bilo šest ranjenih, ja sam mobilisan kao bolničar sanitetlija. Bilo je šest ranjenih kojim sam pružio prvu pomoć. Do tada nisam znao šta znači rat, šta znači čovjek na čovjeka da puca. Da bi branio Bosnu i Hercegovin dao sam sve od sebe i život da dam – kazao je Zukić tokom jednog od ranijih gostovanja u emisiji “Jedva sam preživio” na Hayat televiziji.
MUJO JE POMAGAO: OTKINULI SU MI NOGU, NEMAM PETE
Ratne akcije su trajale svaki dan a njegov zadatak je bio spasiti život svojim saborcima. Kući se vraćao toliko krvav da ga najbliži iz porodice nisu mogli prepoznati. 28. august 1992. godine trebao je biti kao i svaki prethodni, pruži pomoć saborcima i vrati se kući – ali tako nije bilo.
- Sutradan su nas pozvali ponovo u jedinicu da se okupimo. Okupili smo se i tu sam u akcijama bio sve do 28. 8. 1992. godine. Akcija tog dana krenula je u prijekom na rezervoar. Bilo nas je iz svake čete ili odreda tada po šest ljudi iz svih jedinica. Iz moje čete je bilo šest ljudi. U toj akciji jedini sam ja bio predviđen kao sanitetlija, bolničar. Krenuli smo ujutro u pet sati u akciju. U 12 sati je prvi ranjenik bio borac Bulut Mujo kojem sam ja ukazao pomoć, bio je u butinu ranjen. Samo je pomagao:“Otkinuli mi nogu, nemam pete“. Ja mu skinem čizmu i nema, pogledam kroz pantalone vidim krv da je probila. Previo sam ga. Pozvao sam Mehu Buku da ga prebace i odvezu, njega su odnijeli a akcija se nastavila, ja sam ostao – prisjeća se Zukić.
DAN KOJI ĆE OSTATI U SJEĆANJU
Oko 17:15 sati čuo je dozivanje bolničara zbog ranjenih zbog čega se Mustafa uputio 200 metara iznad mjesta gdje se vodila akcija.
- Bio je tu komandir zeničke brigade ranjen prostjerlnom ranom u desnu nogu i izvlačio sam ga 200 metara od njegovog ranjavanja gdje sam mu pružio prvu pomoć. Blizu je bila zemunica preko ceste i da pređem preko ceste do zemunice samo sam osjetio bljesak ispred sebe i u jednom momentu niti sam šta čuo niti vidio.
Kada mu se vratila svijest pored njega je bio poginuli Senaid Pašalić a u tom trenutku nije osjećao lijevu stranu tijela.
- Kad sam pogledao niz sebe pancir je bio potrgan i meni su geleri proletjeli kroz zube, devet rebara mi je prelomljeno. Sam sam sebi ukazao prvu pomoć dok nije stigao moj komandir čete Benjamin Sirčo. Rekao mi je: „Šta je Zukiću? Jesi to ranjen?“. Ja sam samo rekao nemam lijeve ruke, kako nemaš eto ti ruke. On je došao i previo mi još zavoja. Nazvao je da dođe hitna po nas.
PREŽIVIO POGODAK SNAJPERA U VRAT
Rane koje je zadobio bile su teške. Trebalo je ih je odmah sanirati, saborci su ga trebali prenijeti hitno na lokaciju gdje mu se trebala ukazati ljekarska pomoć. Međutim, sudbina je htjela da se to ne desi. Nakon doživljenog prvog napada, uslijedio je drugi.
- U tom momentu kad sam krenuo snajper me pogodio u vrat i izašao je kroz lijevu plećku. Tad sam samo čuo da je otrnulo, nisam osjetio da sam ranjen. Došla su nosila i kad su me stavljali na nosila od tog trenutka nisam ništa znao šta je bilo dok me nisu operisali. Rekli su mi da sam u Visokom operisan, doktor mi je napisao ispod nogu na krevet da ne smijem ničim da se pomjeram i da sam u kritičnom stanju i da vodu ne pijem a ja sam bio puno žedan. Tražio sam vode, on je došao i rekao da ne smijem i da se ne pomjeram. Drugi dan je došao u vizitu i pitao kakvo je stanje ja sam samo ramenima nisam mogao govoriti, kaže: „Dobar si ti šta si preživio. Ti si jedini koji si preživio sa takvim ranjavanjem koliko znao do sad, u Zenici je mnogo ranjenih ali takvi do sad nisu preživjeli – pričao je Zukić za Hayat u emisiji “Jedva sam preživio”.
TRI MJESECA BEZ SNA
Prebačen je u stacionar u Moštru gdje je ležao jer nije mogao hodati ali nije mogao ni spavati, što niko od ljekara nije mogao objasniti.
- Bile su doktorice Fatima i Hadtiža, brinule su o svim ranjenicima ali prema meni posebno i tako od svog prvog ranjavanja bio sam i u Visokom i u Moštru i nikada nisam zaspao. Nikad mi nije dolazio san da zaspim. Uvijek sam gledao televiziju, dok su svi spavali ja sam gledao jer nisam imao nikakvog nagona za san. Nakon tri mjeseca sam prvi put zaspao i u Fojnicu su me prebacili na hidrataciju. Tad se 24 sata nisam budio – kazao je Mustafa Zukić za Hayat i dodao na kraju:
- Niko ne zna ničiji bol, niko ne može znati nego onaj koji boluje.
Pogledajte video OVDJE.
(E. Fejzović)
The post MUSTAFINA JEZIVA ISPOVIJEST IZ NAŠE ARHIVE: SNAJPER ME POGODIO U VRAT, METAK JE IZAŠAO NA PLEĆKU first appeared on Hayat.ba.