Maca otvorio dušu: U Sarajevu sam za papke četnik, a u Beogradu sam mudžahedin

Nema veze odakle si, već da l’ si raja il’ si papak, životna je filozofija Dragana Marinkovića Mace, koji se iz ratom zahvaćenog Sarajeva preselio u Beograd, gdje je nastavio da gradi glumačku karijeru.

Od prvog pojavljivanja na sceni stekao je reputaciju čovjeka uvijek raspoloženog za šalu, ali Maca otkriva da se mnoge velike tuge kriju iza tog glasnog smijeha, po kojem je prepoznatljiv.

O 1992. i ratu u Bosni i Hercegovini i danas priča sa suzama u očima.

– Ne dao Bog nikome! U tim trenucima razmišljaš samo da li je ovo posljednja kafa koju sam popio ili mi je ovo posljednji poljubac s osobom s kojom sam se ljubio, rekao je Maca.

Tokom rata u Bosni bio je u rodnom Sarajevu jer, kako je istakao, nije mogao da ostavi majku.

– Početkom aprila počelo je već da se zakuhava. Ne sjećam se da sam ikad vidio ljepši dan. Proljeće, kera nema na ulici. Zamisli prazne ulice, ništa se ne čuje, samo ptičice. Tišina, ali ona jeziva i uskoro kreće belaj. Taj dan mi nikada nije bio duži u životu jer ne smiješ izaći. Već se ozbiljno zaratilo, ali mi smo sve kontali to će sad da prođe, pa idemo na more u Makarsku. Ja prešao kod mame, a ona stavila jambolija preko televizora i prozora, ako udari granata, da nas ne povrijedi. Nije žena shvatala šta je granata i da to neće zaštiti ništa. Vidim ja počinje pucanje, tenkovi i odjednom samo kako se zgrada ljulja. Pogodili su sprat iznad mene, a vidim kroz onu prašinu mamu, koja je zapalila. Poslije sam je zezao da je ostavila sina da ga ubiju, ispričao je glumac i naglasio da se oduvijek predstavlja kao Jugosloven i da ga nacionalne razlike ne zanimaju.

Mnoge Sarajlije mu, kako kaže, zamjeraju što je napustio svoj grad i otišao za Beograd.

– Još kao dijete, znao sam žestoke momke i da nije bilo njih, ne znam kako bih opstao. Imao sam problema, uglavnom s budalama. Problem je što sam ja u Sarajevu za papke četnik, a u Beogradu sam mudžahedin. Meni ne smeta ničija ideologija, stavovi, dok ne ugrožavaju mene i nekog meni bliskog, dodao je Maca.

Mada glumačka profesija nije bila njegov prvi izbor, bila mu je suđena. Upisivao je, kaže, razne fakultete, najpre fiziku na Prirodno-matematičkom fakultetu, zatim Višu turističku školu u Dubrovniku, a onda i Akademiju dramskih umetnosti u Sarajevu, ali nikad Medicinski fakultet, koji je toliko želio.

– Kada sam bio mali, želio sam da budem doktor. Upisao sam srednju medicinsku školu, želio sam da budem ortoped. Pronašao sam se u tome, ali je veliki problem bio što nisam ‘guzonjin sin’. Iako sam maturirao s odličnim ocjenama, nisam uspio da upišem Medicinski fakultet”, opleo je Marinković u emisiji “Preživeli”.

Kako je dodao, jedno vrijeme je radio u Hitnoj pomoći i kao fizioterapeut, a na glumu se nikada nije ložio iako je bio član amaterskog pozorišta. Ipak, upisuje akademiju i po dolasku u Beograd staje na scenu Ateljea 212.

– Koliko savršenih glumaca ima u Ateljeu, koji su bogovi tu i u kafani pored, ali ih niko ne zna kada izađu na ulicu jer nisu snimili nijednu reklamu ili seriju! Koliko bi ljudi znalo za Cecu Bojković da nije bilo “Boljeg života” i, što je najtužnije, to je sve što znaju od njene glume. Koliko takvih ljudi ima, koji nisu stigli do serije ili filma? Zato nema potrebe da žalim, zaključio je glumac.

pressmediabih.com

drugi upravo čitaju