Nadamo se da će naši građani u Kanadi doći i uživati u divnim pjesmama po kojima je svima nama Hanka Paldum i poznata. Biće to vrijeme da se uz naše divne bosanske sevdalinke okupimo i uživamo u druženju sa Hankom kao što smo i na njenim prošlim koncertima.
Dođite da svi skupa uživamo! Sevdah – zagarantovan!
Dug bi to bio spisak da nabrajamo sve pjesme kojima je osvajala i osvojila publiku. Puno nagrada i priznanja danas krase vitrine Hankinog uspjeha, ali nećemo o tome, jer danas govorimo o jednoj strani njene ličnosti koju mnogi ne znaju jer nisu imali priliku da je bolje upoznaju.
- Ja svaku priču volim započeti jednom lijepom konstatacijom, a to je da se sva blaga svijeta nalaze u ljudskim dušama! Dopala mi se jedna Rumijeva mudrost koja kaže: “Susret sa ljudima koje poznam i sa onima koje ne poznajem unosi radost u moju dušu jer ih osjećam, jer duše ‘komuniciraju”. Zato, dragi moji znani i neznani, susreti sa vama, bez obzira na kojem se mjestu nalazili, daju mi snagu i pokreću energiju koja svakom živom biću pruža nadu za ljepši i duži život!
Prisjetila se i djetinjstva, te je kazala kako je rođena u Čajniču od oca Muje i majke Penbe.
- Mom ocu je bilo važno da nas petoro djece izvede na pravi put. Da nam usadi ono najvažnije, što će nam kroz život biti vodilja: čvrst karakter, čestitost, poštenje, ljubav prema Stvoritelju i odgoj duše!Strogo je vodio računa i nastojao da budemo čestiti ljudi, insani. Svakom je njegova majka najbolja, ali moja majka je bila najposebnija, najbolja. Moja majka je bila mudra, vrijedna, borbena i poštovana od moga oca. Znala je za svaku situaciju pronaći riješenje, naravno najbolje. Veoma pronicljiva. Kada je shvatila da u malom mjestu Čajniču nema perspektive za djecu, odlučila je da ubijedi moga oca da prodaju kuću i imanje i da preselimo u Sarajevo. Kupili su kuću u najljepšem dijelu, na Vratniku. Ja, dijete od devet godina, teško podnosim odlazak iz mog Čajniča – strah od nepoznatog, novo okruženje. Patila sam i plakala za mojim drugaricama, Jasnom, Višnjom, Brankom, Suadom, mojom učiteljicom Fatimom, mojom baščom punom raznog voća. Sve je to moju dušu pritiskalo snažno, do bola, ne sanjajući da ću se zaljubiti u Sarajevo kada sam spoznala sve njegove čari. Prve čežnje, ljubavi, uzdasi, pa i poneka suza, obilježili su moje odrastanje, sazrijevanje na mom Vratniku, u mom Šeheru, u mom Sarajevu. Moji snovi postaju java, da svoju ljubav prema muzici ostvarim. Otac i majka strogo brane, a ja želim, ja hoću. Uz pomoć mog mlađeg brata Smaila koristili smo se raznim marifetlucima kako bih uspijevala krišom odlaziti u Dom kulture Bratstvo. Majka, duša moja, znala je govoriti: “Nisam vas valjda dovela u Sarajevo da mi obraz okaljaš! Šta će reći ljudi, familija?” I pored svih njihovih zabrana, u ljubavi prema muzici, univerzalnom govoru, hvala Bogu, ja sam uspjela! Nažalost, otac mi je ubrzo preselio na bolji svijet pa nije doživio da vidi svoju kćerku kako je uspjela a da im nisam obraz okaljala. Svojoj majci sam halalila svaku suzu koju sam prolila boreći se da postanem to što jesam, i trudila se svim srcem da joj uzvratim njenu požrtvovanost, ljubav koju je uložila da nas na pravi put izvede – kazala je Hanka za Oslobođenje.
Dotakla se i današnjeg života dodavši kako su nažalost, poremećene moralne vrijednosti.
- Pitamo se gdje nestade stid, ljubav, gdje nestadoše autoriteti, poštovanje i empatija prema starim, slabim i nemoćnim? Zar je čovjek toliko izgubio razum, svijest, snagu, spoznaju o svojoj ulozi i postojanju na ovom svijetu? Šta misle? Zarad svog ličnog interesa spremni su okretati glavu jedni od drugih, od najbližih! Nalazimo se u zoni sumraka, laži, nepotizma, mržnje, pohlepe… Ako se neko odvaži da kaže istinu, doživljava uvrede, napade, diskreditaciju, stavljaju ga na stub srama. Mnogi “autoriteti” koji su sticali znanje, postizali vrhunske rezultate, ušutjeli su. Šta se s njima dešava? Što ne progovore i ne pogledaju istini u oči? Nažalost – ili se boje, ili su korumpirani, pa su pognuli glave kao nojevi u pijesak i zavukli se u svoje tijelo, dozvolivši nekima da im ta tijela isprazne kao ljušturu. Bez empatije i odgovornosti, ponašaju se kao nijemi, gluhi i slijepi posmatrači! Znamo neke koji časno nose epitet znanstvenika i titule akademskog zvanja. Kapa im do poda. Oni se grčevito bore. Otvaraju oči onima koji spavaju, da im probude svijest, ukazujući na činjenično stanje – kud plovi ovaj naš brod koji samo što ne potone. Neki misle da su dovoljni sam sebi – imaju pare, moć, a gdje su im čast i ugled? Sve će biti i proći. Zar je teško otvoriti se i srcem prigrliti svako živo biće koje vam ide u susret? Tada ćete osjetiti miris njihovih duša i slast i smisao života.
Smatra kako se muzika, tačnije sevdalinka u današnjem vremenu uspjela odbraniti.
- Imala je svoje uporište u narodu koji ju je stvarao, kako bi svojim karakterom sačuvala izraz i pečat svog nastanka i postojanosti. Međutim, novim pristupom pojedinih interpretatora, koji imaju želju da je približe mladim generacijama i tako joj produže vijek, dolazi do toga da ta muzika gubi na originalnosti. Nažalost, mnogi naši doajeni i bardovi sevdaha od kojih sam ja učila više nisu među živima. Ali, ipak, imamo mi mladih, koji su naša nada da nastave kvalitetno na očuvanju autohtone kulturne baštine i tog našeg narodnog blaga. U svakom slučaju, i pored mojih veliki hitova, Zelene oči, Pamtim još, Voljela sam voljela i mnogih, koje su mi prokrčile put na jugoslavenskoj muzičkoj sceni do najviših vrhova i dobivenih prestižnih nagrada, ipak mi je sevdalinka omogućila titulu kraljice sevdaha! Ta činjenica me obavezuje da u svom repertoaru na svim mojim koncertima neizostavno izvodim najljepše sevdalinke. Sevdalinkom im mogu napojiti njihove duše i obradovati njihova srca koja čeznu za svojom domovinom.
Ističe da su narodi u BiH itekako posebni, naglasovši kako su u mnogim pjesmama i baladama opjevani, srčani, požrtvovani, pogotovo kad je u pitanju briga za svog, a i tuđeg kad je na daleku.
- Mi moram spomenuti i sve ostale narode iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije i Slovenije. Svugdje postoje samo ljudi i neljudi. Putujući svijetom, srećući ljude iz svih krajeva bivše nam Jugoslavije, kud sam prošla i gdje god sam došla, ljudi su me dočekivali s posebnim poštovanjem. Krenem negdje, bilo gdje, kad me neko upita, na bilo kojem graničnom prelazu, gdje sam krenula, ja kao iz topa kažem – svojoj kući. Pitaju me: “Pa, gdje ti je kuća?” Ja kažem: “Moja je kuća svugdje, ako želite, može biti i tvom srcu.” Sve ide glatko, jer lijepa i plemenita riječ i zahrđala vrata otvara.
Za kraj je poslala poruku svim ljudima:
- Svi smo mi braća i sestre, od jednog oca i jedne majke. Svi vjerujemo u jednog Boga, našeg Stvoritelja. Treba da baštinimo i čuvamo jednu univerzalnu religiju koja se zove ljudskost. Budimo svi jedan ansambl! A svi pojedinačno jedan instrument koji svira najljepšu melodiju, melodiju ljubavi, mira, pravde i istine. Prepustimo dirigentsku palicu Onome ko zna koja žica u nama najbolje svira najljepšu ariju, onu nebesku u oratoriju naših srca i duša.
