Jednu takvu osobu, sasvim slučajno, smo sreli u njemačkom gradu Hanau, a u neobaveznom razgovoru saznali smo da je dobitnik najvećeg njemačkog priznanja „BUNDESVERDIENSTKREUZ“ (SAVEZNI ORDEN ZA ZASLUGE). A, to visoko priznanje dobio je upravo doktor Ernes Erko Kalač iz Rožaja.

Doktor Kalač već više od 25 godina živi i radi u Njemačkoj, a u tu državu došao je, kako nam je rekao, kao i svi ljudi koji su imali ratne probleme.
– Ja sam bio sportista i karate reprezentativac nekadašnje Jugoslavije. Tako sam na jednoj konferenciji za štampu u Beogradu, a poslije evropskog prvenstva rekao da “kod Miloševića nema morala”. To je bio najvažniji razlog zbog kojeg sam morao da bježim, odnosno da pod hitno napustim državu. Po dolasku u Njemačku boravio sam u jednom izbjegličkom kampu kod grada Wiesbaden, pa su me nakon kraćeg vremena prebacili u jedno manje mjesto. Ja sam onda odlučio da to napustim, došao sam u Offenbach, a danas živim u Diburgu, jedno manje mjesto kod grada Hanau – rekao nam je doktor Kalač na početku razgovora.

U nekadašnjoj Jugoslaviji bili ste jako poznati, a onda ste došli u Njemačku i nastavili, započeli život kako totalni anonimus. Da li je bilo teško?
-Veoma dobro pitanja, veoma dobra konstatacija. U to vrijeme bilo je najteže samog sebe ispoštovati, svoju vjeru, životne navike. Ja nikada nisam jeo svinjetinu, a kada sam došao nisam znao jezik, nisam znao šta dobivam da jedem, da li je svinjetina ili nije. I vjerujte mi upravo zbog toga sam u Njemačkoj postao vegetarijanac. Zaista je sve, ama baš sve bilo teško. Živjeli smo od privremene do privremene boravišne i radne vize, neizvjesnost se mogla opipati u zraku. Živjelo se od 35 maraka bonova. U Njemačkoj sam zaboravio, odnosno potisnuo ko sam i šta sam bio u mojoj državi. Moj prvi posao bio je čistač u jednoj firmi, u kojoj sam zaradio moj prvi novac, nešto malo više od 600 maraka. Sve je bilo teško, a nije bilo ništa teško. Kada čovjek zna da može da ide lijevo, desno, naprijed, a ne može nazad, onda se to sve nekako lakše podnosi. Godine su prošle, bilo je i teških i dobrih.

Sa kojim zvanjem ste došli u Njemačku, i da li ste nastavili školovanje?
-U Njemačku sam došao kao diplomirani inženjer mašinstva, uspješan sportista karatista. Kada sam malo stao na noge, naučio jezik odlučio sam da investiram u sebe, da nastavim da se školujem. U bivšoj Jugoslaviji sam studirao i sport, pa sam odlučio da se nastavim i u Njemačkoj baviti sportom, odnosno da nastavim studiranje. Tako sam u Kelnu diplomirao na Sportskim naukama. I zvanično sam danas u Njemačkoj sa titulom doktora sportskih nauka.
Šta se poslije dešavalo?
-Sa mojim radom, posebno mojim naučnim radom, mojim zvanjem danas mogu slobodno da kažem da sam promijenio sportski život u Njemačkoj. Ja sam uradio jedan program, koji se zove „Program integracije kroz sport“. Kada sam završio taj program predstavio sam ga njemačkoj vladi, njemačkom parlamentu. Taj program je kasnije kada je prihvaćen od savezne vlade Njemačke sponzoriran, odnosno podpomognut sa 13 miliona eura. Radi o veoma značajnoj integraciji stranaca kroz sport.

Taj Vaš program osim što je priznat, priznati ste i Vi, dobili ste veoma značajno priznanje od njemačke vlade?
-Da, tako je. Od predsjednika Njemačke Franka Waltera Steinmeira dobio sam u decembru 2021. godine veoma značajno priznanje za moj rad a to je njihov „Bundesverdienstkruz“ . Iznenađenje sa njihove strane je uspjelo, jako sam ponosan zbog toga. A, sa druge strane sam jako žalostan, jer kroz sve te godine mog školovanja, rada, izgubio sam roditelje, a tako bih rado to sa njima podijelio. Pa mi je onda umrla sestra. S jedne strane sam zbog tog priznanja jako sretan, to se samo jednom ili ni jednom u životu dogodi, a s druge strane sam tužan zbog gubitka najmilijih. Ali, imam prijatelje u Njemačkoj, a jedan od njih je predsjednik Vijeća stranaca u gradu Hanau i podpredsjednik istog za pokrajinu Hessen, Bosanac Ajdin Talić, sa kojim ili sa kojima sam tu moju sreću podijelio, a tu je i jedan dio moje uže familije. Ali, u srcu i duši ostaje ta jedna rupa zbog bježanja iz svoje zemlje.
Koliko Vas je ili da li Vas je to značajno priznanje promijenilo?
-Učinilo me jako ponosnim, a s druge strane je obaveza da se i dalje usavršavam i da svojim radom potvrdim dobijanje tog priznanja. Promjena mentalnih i moralnih nema, ali se radujem kada mi neko koga ne znam, priđe i poželi mi sreću i čestita na priznanju.
Još uvijek radite?
-Da, tako je. Najvjerovatnije još godinu dvije i onda slijedi zaslužena mirovina. Trenutno sam na mjestu savjetnika u jednoj zaista velikoj njemačkoj banci, odnosno savjetnik predsjednika te banke.

Da li se Vaše Rožaje ponose njihovim sugrađaninom?
– Da , da svakako. Od mog grada dobio sam nagradu ili priznanje koje se svake godine dodjeljuje povodom Dana grada. Doduše nisam ni ja ostao dužan mom gradu. Imam jednu svoju fondaciju kroz koju se stipendira oko tridesetoro djece/ studenata. Imaju stipendije tokom školavanja, tako da sam jako ponosan zbog toga.
Kalač sa Štajnmajerom

Pomenuli ste penziju. Gdje će te nakon penzionisanja živjeti?
– Najvjerovatnije to će biti podijeljeno, malo Rožaje, malo Njemačka.
Na kraju razgovoru nismo mogli, a da doktora Kalača ne upitamo, zbog njegovog prezimena, da li je u nekom srodstvu sa poznatim pjevačem narodne muzike Sejom Kalačem, na šta nam je rekao:
-Da, da jesam i to u bliskom. Moja i Sejina porodica je usko povezana. Sejo je jedna divna, osjećajna osoba i, naravno dobar pjevač.
Razgovarao: Bato Šišić