U posljednja tri desetljeća jedno od najvećih i naprisutnijih pitanja u zemljama bivše Jugoslavije bilo je pitanje pomirenja i odmicanje od naslijeđa rata. Da li je pomirenje uopće moguće nakon svega što smo uradili jedni drugima; kako se pomiriti nakon genocida, nakon gnusnih zločina počinjenih nad komšijama; kako se pomiriti u okolnostima kada se sve to koristi u političke i etnonacionalističke svrhe uz svesrdnu podršku, bilo svjesnu, bilo nesvjesnu, medija i društvenih mreža, a uz minimalni otpor obrazovnog sistema, koji iz godine u godinu iznevjerava generaciju po generaciju.
Dobri tonovi
U vremenu kada se đaci u školama dijele kada dođe čas maternjeg jezika ili kada pod jednim krovom djeca idu u dvije različite škole, linija između posljedice rata i uzroka podjela postaje sve tanja, ali jasnija. Djeca i mladi sve više bivaju razapeti između naslijeđa, religije, nacije i prijatelja, između pritiska roditelja i sredine i onoga što bi željeli biti, ali ne znaju kako.
—
—
Univerzalnog recepta nema, ali nebrojeno mnogo nevladinih organizacija hvata se ukoštac sa sve zapaljivijom retorikom nacionalističkih lidera i vjeruje da je ključ za normalnu budućnost u regionu na mladima. Jedan od boljih primjera je i Kuća dobrih tonova iz Srebrenice, koja godinama u gradu u kojem je počinjen genocid radi na pomirenju, kako mladih, tako i njihovih roditelja. Kroz programe Kuće dosad je prošlo 1.500 djece i mladih različitih uzrasta. Cilj je djecu pripremiti za svijet u kojem danas odrastaju pod pritiskom društvenih normi, pod utjecajem religija, nacija, historije, geografije.
– Mladi ljudi kroz naše sadržaje razvijaju osjećaj pripadnosti svijetu univerzalnih ljudskih vrijednosti, bez obzira na etničku, nacionalnu, religijsku, socijalnu i svaku drugu pripadnost. Kuća dobrih tonova je alternativa lošem obrazovnom sistemu, nacionalističkim narativima i svemu onome lošem što se prožima kroz naše društvo, kaže nam direktor Kuće Ismar Porić.
—
—
Djecu kroz različite programe uče da prepoznaju rasizam, ksenofobiju, homofobiju, te kod njih razvijaju medijsku pismenost i kritičko razmišljanje. Rad Kuće podržavaju mnoge međunarodne organizacije, među kojima je i Delegacija EU u BiH, čiji delegati i visoki dužnosnici konstantno ističu važnost pružanja prilika mladima. Zbog toga EU ove 2022. obilježava Evropsku godinu mladih, s ciljem da ukaže na probleme mladih, ali i da iskoristi njihove potencijale za stvaranje boljeg okruženja za život. Iako pitanja mladih nisu jedan od 14 prioriteta u procesu integracije BiH u EU, adresiranje problema mladih i okretanje strategija prema mladima svakako je bitno na provođenju posljednjeg od prioriteta, a to je unapređenje okruženja pogodnog za pomirenje kako bi se prevazišlo naslijeđe rata.
Jedna od organizacija koja u BiH sigurno prednjači u ovome je Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) iz Sarajeva. Godinama se nalaze na meti etnopolitičkih grupa zbog bezrezervnog promicanja istine, ali i osuđivanja njenog relativiziranja i negiranja. Edvin Kanka Ćudić, koordinator UDIK-a, govori nam da postoje i pozitivni, ali i negativni primjeri mladih u borbi za budućnost bez tereta prošlosti.
– Mladi se već više od dvadeset godina obrazuju po sistemu podjela. Bošnjaci formalno ili neformalno uče da je Ivo Andrić islamofob. Učenici srpske etnije ne proučavaju djela Abdulaha Sidrana. Posljedica takvog neadekvatnog obrazovanja jesu mlade generacije političara koje ne razumiju elementarne stvari suočavanja s prošlošću. Ali, da ne bude sve tako crno, treba navesti da, iako su manjina, postoje i mladi ljudi koji propituju ratnu prošlost Bosne i Hercegovine, teže da se suoče s time i grade zajedničku i ljepšu budućnost. Nažalost, oni često ostaju nevidljivi, jer su potisnuti od vladajućih politika, ističe Ćudić.
—
—
Da je put ka pomirenju i odmicanju od naslijeđa rata najbolji putem obrazovanja mladih, vjeruju i u Inicijativi mladih za ljudska prava iz Beograda. Njihov rad se bazira na edukacijama mladih o ratnim zločinima u regionu, sa idejom da je pomirenje jednostavnije, čak i jedino moguće, kada se zna cjelokupna istina o ratu, a ne samo jedna njena strana koja isključivo dovodi do daljih podjela, do sve izraženije samoviktimizacije i udaljavanja od osjećaja empatije i poštovanja prema drugim žrtvama.
Sav ovaj trud je posebno težak u sveprisutnom revizionizmu prošlosti u Srbiji, kada se u Novom Sadu podiže spomenik ratnim zločincima iz Drugog svjetskog rata ili kada se brani mural Ratka Mladića u centru Beograda.
Poražavajući rezultati
– Poslednja dva istraživanja po pitanjima znanja o ratnim zločinima iz devedestih godina provedena 2017. i 2020. godine dala su poražavajuće rezultate. Ona su odraz obrazovnog sistema Srbije, koja ima nacionalnu strategiju za procesuiranje ratnih zločina, koja predviđa uključivanje presuda o ratnim zločinima u učenje u srednjoškolskom i visokoškolskom obrazovanju, ali to ne vidimo u praksi. Mi pokušavamo mladima dati paletu izbora, da mogu da čitaju iz više perspektiva, kaže nam Marko Milosavljević, program-koordinator Inicijative.
Zbog toga, Inicijativa redovno posjećuje tuzlansku Kapiju, kao mjesto strašnog zločina nad mladima, ali i Memorijalni centar Potočari, Vukovar i tamošnju Ovčaru, pa čak i hrvatsku Krajinu, s jednim jedinim ciljem – predstaviti istinu koliko god bolna bila. Zahvaljujući naporima ovakvih udruženja, sve je lakše o genocidu u Srebrenici govoriti i u Banjoj Luci i u Beogradu, kao i o drugim zločinima u mjestima koja bi te zločine najradije zaboravila.
—
—
– Danas je mnogo lakše razgovarati u Banjoj Luci ili Beogradu o srebreničkom genocidu nego što je to bilo u prvim godinama nakon rata. Za to su zaslužni aktivisti. Nisu političke stranke gradile priču o suočavanju sa zločinima počinjenim “u naše ime”. To je radilo civilno društvo. Političke partije su umjesto toga napravile autoviktimizovano društvo, gdje je cilj biti još veća žrtva i nikada ne prevazići takvo stanje. Zahvaljujući takvom pristupu, danas svaki narod u našoj zemlji smatra da je njegova ratna žrtva bila najveća. Sve dok ne prihvatimo da u svakom žitu ima kukolja, da u svakom narodu postoje i dobri i loši ljudi, ne možemo govoriti o civilizacijskom napredovanju. Nažalost, ovdje narodi biraju lakši put, a to je onaj da su drugi uvijek i jedino krivi za našu nesreću, zaključuje Ćudić.
