U Mostaru su udruženo Dragan Čović i Milorad Dodik imali svoju, a u Sarajevu Slavo Kukić je imao svoju inokosnu paradu, poručio je Mustafa Cerić putem Facebooka.
- Oni su podijelili uloge. Čović će podržati Dodika oko Ustavnog suda države Bosne i Hercegovine, a Dodik će podržati Čovića oko izbornog zakona protiv građanske – unitarne Bosne u korist legitimnog predstavljanja Hrvata. Edin Forto, kao Bošnjak bestidni i Nermin Nikšić, kao Bošnjak relaksirani, ličili si u Mostaru kao dva prosjaka na putu, dok su Čović i Dodik govorili kako nas vode u članstvo EU-e, ali ne kao „građansku-unitarnu“ Bosnu, već kao srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski udruženi poduhvat – napomenuo je Cerić.
Dalje dodaje:
- Ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno, a to znači sve mora biti dogovoreno prema planu srpsko-hrvatskog udruženog poduhvata, gdje nema ni Bosne ni Bošnjaka, prema povijesnom ili ti istorijskom dogovoru Miloševića i Tuđmana iz Karađorđeva. To je rezultat jučerašnje bestidne i relaksirane drame oko Bosne i Bošnjaka u Mostaru.
U Sarajevu je promovirana nešto drugačija priča, ali je slična ovoj u Mostaru. Zanimljiva je ta priča o „narodu i naciji“ i to baš u Sarajevu. Zanimljiv je i autor knjige o „narodu i naciji“ – Slavo Kukić, kao hrvatski sociolog antinacionalista socijaldemokratske političke provenijencije.
Poznato je da su mnogi pokušaji da se definira nacija bili neuspješni. Međutim, najpoznatija je Staljinova definicija ‘nacije’, koju je dao kao odgovor na zahtjev Lenjina 1913. u svom članku Marksizam i nacionalno pitanje (Vidi: Hugh Seton-Watson, Nations and States, str. 3).
Prema toj Staljinovoj definiciji ‘nacija“ mora imati četiri karakteristike: (1) zajednički jezik; (2) zajedničku teritoriju; (3) zajednički ekonomski život; i (4) zajedničku svijest o sebi (a common mental make-up).
U stvari, Staljin nije napisao svoj članak kao sociopolitičku analizu ‘nacije’, već kao polemiku protiv židovskog socijalističkog pokreta zvanog Bund – s ciljem da dokaže da Židovi nisu bili nacija.
Slavo Kukić nije Josif Staljina, niti je ovo 1913. godina u bosanskoj povijesti, niti su Bošnjaci/Bosanci u socijalističkom pokretu, niti Bošnjaci/Bosanci imaju potrebe dokazivati Slavi Kukiću i ostalim da imaju zajednički jezik, zajedničku teritoriju, zajednički ekonomski život i zajedničku svijest o sebi.
Tek ću imat uvid u Kukićevu knjigu ‘narod i nacija’, ali ono što sam jučer mogao razabrati preko medija, dade se zaključiti da Slavo Kukić ima ulogu Josifa Staljina da kroz polemiku, a ne kroz sociopolitičku analizu, pod oreolom Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, dokaže da „ne postoje ni socijalno-političke osnove da se uspostavi jedna monolitna bosanskohercegovačka nacija određena kao Bosanac.“
Ivo Komšić je, međutim bio, konkretniji i jasniji, kazavši da: „autor knjige, zapravo, polemizira s bošnjačkim državnim unitarističkim projektom, te da je knjiga nastala kao odgovor na ideje koje se tiču takvog projekta.“
Mi već odavno živimo u „zanimljivom vremenu“ kineskog prokletstva, ali, čini mi se, ovo jučerašnje vrijeme u Bosni je najzanimljivije od svih, gdje se doslovno provodi čuvena Hannanh Arendtova maksima: – To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laž, već je cilj da u ništa ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. S takvim narodom možete raditi što god hoćete.
Tako sam jučer ja doživio i preživio jučerašnji dan u povijesti Bosne i Bošnjaka/Bosanaca.
Brate moj, kako si ga ti doživio i preživio?
Pričaj, brate!
Ima Jedan koji sve čuje i sve vidi! – poručio je Cerić.
The post CERIĆ: DVIJE PREDSTAVE UDRUŽENOG PODUHVATA KOJI SE (NE)TIČU BOSNE I BOŠNJAKA/BOSANACA first appeared on Hayat.ba.
