BORBA SMAJE BEŠE ZA ISTINU O BIH: OD PAKLA DRETELJA DO KRALJEVSKE PALAČE!

borba smaje beše za istinu o bih: od pakla dretelja do kraljevske palače!

Bešo je uvršten na novogodišnju listu počasti zbog svog rada na edukaciji o genocidu i holokaustu.

Smajo Bešo je za vrijeme agresije na BiH s porodicom izbjegao u Veliku Britaniju, gdje se obrazovao i danas je profesor na Univerzitetu u engleskom Newcastleu, koji se također posvetio prenošenju istine o agresiji i lobiranju za Bosnu i Hercegovinu.

Povodom ovog velikog priznanja, Bešo je govorio za portal Vijesti.ba o ovom priznanju, njegovom putu, radu, rezultatima, ciljevima, ali i o stanju u BiH, koju i dalje smatra svojim domom, iako je adresom miljama daleko.

Šta je Smajo Bešo prvo pomislio kada je dobio poziv u Bakingemsku palaču i susret sa kraljem. Koliki je značaj ovog priznanja i koliko Vam znači?

– Kada sam prvi put primio email, pomislio sam da je prevara i potpuno ga ignorisao. Tek kasnije, dok sam pregledavao svoje emailove, ponovo sam ga vidio, pa sam mu posvetio pažnju i shvatio sam da imam rok do sljedećeg dana da odgovorim. Svi primaoci su morali pristati na sporazum o neotkrivanju podataka dok zvanična saopćenja ne budu objavljena. Tek tada, kada je moja porodica saznala, kada su me počeli kontaktirati bosanski i britanski mediji, ogromnost trenutka je konačno počela da tone.

OTAC U LOGORU, UBIJENA TETKA, GLAD, GRANATIRANJA…

U tim trenucima, moj um je počeo lutati, počeo sam razmišljati o svim teškim trenucima u Bosni, o patnjama koje je moja porodica pretrpjela, o svim voljenima koji su stradali, o našem putovanju do Velike Britanije, koliko smo daleko stigli, i upravo s tom pozadinom razmišljam o ovoj nagradi. Razmišljao sam o trenutku kada sam svjedočio tome kako su mog oca odveli 1. jula 1993. godine hrvatski fašisti, kako sam, nesvjesno, prisustvovao tom trenutku dok sam se igrao napolju s prijateljima i vidjeli smo kamione koji napuštaju Stolac. Razmišljao sam o trenutku kada su hrvatski vojnici u avgustu 1993. pretresli moju majku ispred mene i moje braće i sestre te kako smo bili natovareni na kamione za stoku prema Blagaju.

Razmišljao sam o svim trenucima kada smo bili gladni, o toj užasnoj i bolnoj gladi u dubini želuca, razmišljao sam o užasnom smeđem hljebu koji smo pravili od hrane za piliće, razmišljao sam o svakom projektilu koji je pogodio našu kuću (čak 6 puta u jednom trenutku) i kako sam mislio da ću umrijeti svaki put.

Razmišljao sam o 25. januaru 1994., trenutku kada je moja tetka Emina ubijena od strane hrvatskih fašista. Razmišljao sam o selidbi u Veliku Britaniju i ostavljanju svih iza sebe, početku škole ne znajući ni riječ engleskog jezika, kako smo daleko stigli pomislih, razmišljao sam da smo samo u tim teškim trenucima mogli znati da će život ići dalje, pitao sam se bi li nam to bar malo pružilo utjehu.

Ovo priznanje puno znači, jer predstavlja priznanje za moju borbu za pravdu i istinu. Posljednjih 8 godina, kroz vlastitu ličnu historiju, vlastitu bol i patnju, educiram ljude ovdje u Velikoj Britaniji o nepravdi s kojom smo se suočavali u Bosni devedesetih godina i nepravdi s kojom se i dalje suočavamo.

Ima toliko toga što možemo naučiti od Bosne, a ovo priznanje dokaz je da ljudi konačno počinju slušati. Sada postoji želja da se uči o onome što se dogodilo u Bosni, posebno o tome šta je mir.

SUSRET SA KRALJEM I DODJELA PRIZNANJA

Ovo priznanje će otvoriti nove puteve?

  • U praktičnom smislu, ovo priznanje sada će mi pružiti više prilika i otvoriti vrata ka mjestima gdje mogu nastaviti dijeliti njenu priču i educirati o Bosni, jer, kao što znamo, Bosna se ponovno nalazi u vrlo teškoj situaciji. Već sam pozvan na događaje i sastanke u narednim sedmicama koji će okupiti visoke članove vlade, a svaki sastanak može napraviti razliku i pomoći da Bosna ostane u mislima ljudi i dnevnom redu politike.

Britanski parlament, januar 2023., sa Sir Lindsay Harvey Hoyleom u sredini, predsjednikom Donjeg doma koji nas je ugostio u kući predsjednika

Kako je izgledala ta tranzicija, od gladnog djeteta iz rata do građanina UK?

  • Otprilike 7 mjeseci nakon što je moja tetka Emina ubijena, kada sam imao 9 godina, stigao sam u Veliku Britaniju sa svojom porodicom. Bio sam slomljen, doživio sam više stvari nego većina ljudi u cijelom životu. Bilo je teško gledati dalje od trenutka u kojem smo se nalazili, a kamo li 30 godina unaprijed.

Tokom rata, bili smo u modusu preživljavanja, a veliki dio tog preživljavanja bio je sposobnost da zamislimo bolju i privlačniju budućnost. Moja mama, moja tetka Emina, moji dedo i nena su nam pomogli da to postignemo, često zaboravljamo ulogu žena u ratu, ali one su nas održavale.

Pomagale su nam da zamislimo budućnost, onu bez rata, budućnost u kojoj bismo mogli ići u školu i na fakultet. Kada je moja tetka ubijena, ta nada i ta budućnost otišli su s njom. Mislim da smo tek po dolasku u Veliku Britaniju počeli procesuirati ono što nam se dogodilo, i bilo je teško gledati dalje od tog trenutka. Rat je još uvijek trajao u Bosni, naši rođaci su uglavnom bili tamo, nismo znali koliko dugo će nam biti dopušteno boraviti u Velikoj Britaniji. Nismo znali što još očekivati od života.

Da mi je neko rekao da ćemo 30 godina kasnije i dalje biti u Velikoj Britaniji, da ću otvoreno i javno govoriti o Bosni i onome što smo doživjeli te da ću se pojavljivati na nacionalnoj televiziji, u parlamentu, u školama i drugdje, nikada im ne bih povjerovao.

NOĆNE MORE, ALI I ŽELJA DA KAŽEM SVIJETU ŠTA NAM SE DESILO

Nedostajala mi je porodica u Bosni, želio sam se vratiti, imao sam strašne noćne more, budio sam se vrišteći svaku noć. Ali čak i tada, imao sam želju da svijetu kažem šta nam se dogodilo, i sada to činim.

Velika većina onih koji su počinili zlodjela žive među nama, ljudi su šokirani kad to čuju. Kako uopće početi ponovno graditi svoj život okružen istim ljudima koji su ubili voljene osobe, ali Bosanci su uspjeli u tome.

BiH Vam je lekcija, inspiracija…

– Počeo sam ovaj posao kao način da ostvarim pravdu za sebe i svoju porodicu. Moji dedo i nena su preminuli prije nego što su ubice njihove kćeri dovedene pred lice pravde, u večer 24. januara 1994. godine, iznijeli su svoju ranjenu kćer Eminu iz kuće na ćebetu, živjeli su ostatak svog života znajući da ubica njihove kćeri slobodno živi u Bosni i Hrvatskoj, ali nikada nisu podučavali našu porodicu da mrzi ili krivi sve Hrvate. Bili smo blagoslovljeni što smo ih imali u životu jer su nas oslobodili od te mržnje.

30 godina kasnije, ja sam uspio da od sve te traume koja mi se desila napravim priču, uvodim je u škole i obrazovni sistem ovdje u Velikoj Britaniji, da se kroz moje vlastito iskustvo uči o tom periodu. Meni jedno od najvećih postignuća, koje meni lično najviše znači, jeste da sam izborio priliku da na godišnjicu ubistva moje tetke, mogu biti na mjestima poput britanskog Parlamenta i pred ministrima, da ne mogu samo govoriti o tome kako je ubijena od strane hrvatskih fašista, već da mogu govoriti i o tome kako je živjela svoj život, koliko je bila divna, kako nam je pomogla preživjeti, kako nas je učila o miru i ljubavi, za mene su ovi trenuci oblik pravde. Mislim, šta bi ona mislila da zna da 30 godina nakon njene smrti neko još uvijek govori o njoj, i to ni manje ni više nego u Londonu, pred nekim od najmoćnijih ljudi u zemlji, govoreći o svim divnim načinima na koje je živjela svoj život.

To je za mene oblik pravde. Osobe koje su je ubile još uvijek slobodno žive, i nadam se da će jednog dana čuti moju poruku. Želim da znaju da nismo zaboravili na nju, i da nikada nećemo. Želim da znaju da ona živi kroz nas, da njezina priča inspirira ljude širom svijeta. Želim da upoznaju život koji su ugasili. Da su je poznavali, da ih mržnja nije zaslijepila, znali bi kakva je nevjerovatna i predivna osoba bila.

Tetka Emina, ranjena 24. januara 1994. godine, preminula ujutro 25. januara 1994. godine

Vaš otac je iz logora Dretelj stigao u UK. Prilikom izlaska iz logora i odabira države u koju će biti deportovan, birao je Veliku Britaniju zbog želje da njegova djeca dobiju kvalitetno obrazovanje. Iako ste planirali povratak u BiH, ostali ste i postigli sjajne rezultate u svom obrazovanju i radu…

  • Mog oca su odveli u koncentracijski logor HVO-a podržanog snagama HV-a, tačnije u Dretelj, 1. jula 1993. godine. Tog dana sam se igrao s prijateljima, vidjeli smo kamione kako napuštaju Stolac. Vidjeli smo vojnika na stražnjem dijelu kamiona, mahali smo, oni su mahali natrag, ali ja nisam stvarno shvatio što se događa. Moj sestra Senada bila je starija i brzo shvatila što se događa. Otrčali smo kući da kažemo mami, i to je bilo to – otac je bio otišao, i trebalo je godinu dana prije nego što sam ga ponovno vidio, kada smo se ponovno sreli na aerodromu u Newcastleu.

On je doživio stvari koje nijedno ljudsko biće ne bi trebalo doživjeti, većina, ako ne i svi moji muški rođaci iz Stoca su odvedeni. Bili su mučeni i tukli su ih svakodnevno, moj otac je izgubio 26 kilograma u prvih nekoliko sedmica. Ostali smo u Stocu s drugim ženama i djecom prije nego što smo skupljeni u tvornici gdje je moj otac radio prije rata – pretraženi smo, oduzeti su nam lični predmeti, a zatim smo natovareni u kamione za stoku i odvezeni prema području pod kontrolom bosanske vlade blizu Blagaja.

Mjesecima kasnije saznali smo da je moj oca pušten zbog medicinskog tretmana na obalu Hrvatske, na Korčulu. Tek kasnije, kada smo počeli primati pisma putem Crvenog križa, saznali smo da je u Velikoj Britaniji. Moj otac došao je u Veliku Britaniju 19. januara 1994., mi smo napustili Bosnu 19. juna 1994. i stigli u Newcastle 19. jula 1994. godine. Dovezen je ovdje kao dio projekta britanske vlade u saradnji s različitim humanitarnim agencijama. Još uvijek čuvam njegovu avionsku kartu i trenutno istražujem taj proces.

Zamalo je otišao u Sjedinjene Američke Države, ali brinuo se da je to predaleko i da bi mu bilo teže vratiti se ako ode. Plan je uvijek bio vratiti se, čak imam ručno napisano pismo koje je napisao 1994. godine tražeći da ga pošalju natrag u Bosnu.

Vratio se prvi put sa mojom, sestrom 1997., ali nije mogao doći do naše kuće u selu Barani, Stolac, jer to nije bilo sigurno. Vratio sam se prvi put 1998. godine s mamom i bratom, posjetili smo naše selo, ali kuća nam je bila spaljena, kao što možete vidjeti na fotografijama.

Shvatili smo da će biti vrlo teško vratiti se. Godine 2002., moj brat je krenuo na fakultet i dobili smo dozvolu za neodređeni boravak, što znači da možemo ostati u Velikoj Britaniji neograničeno. Ja sam krenuo na fakultet, a zatim život se desio, ali Bosna nam je uvijek ostala u srcima.

Kada i kako je počeo vaš posao – edukacija o ratu i genocidu u BiH?

– Završio sam arhitekturu, što ovdje traje 7 godina, a nakon magistrature, kontaktirao me bivši profesor u vezi učestvovanja na projektu. Izbjegavao sam je nekoliko godina jer se nismo potpuno slagali dok sam studirao. Svaki projekt i esej koji sam radio na fakultetu bio je vezan za Bosnu; za mene je to bilo lično i osjetljivo, a ponekad to nisu svi razumjeli.

Ipak, na kraju sam pristao pomoći, uživao sam u tome i vidio sam da to može biti način da nastavim svoj rad vezan za Bosnu. Sada sam zahvalan što me zamolila da se vratim, jer je to otvorilo put ovom poslu. Nakon nekoliko godina rada u praksi i na fakultetu, 2015. godine donio sam odluku da se trajno preselim na fakultet.

borba smaje beše za istinu o bih: od pakla dretelja do kraljevske palače!
Britanski parlament, januar 2023., sa Sir Lindsay Harvey Hoyleom u sredini, predsjednikom Donjeg doma koji nas je ugostio u kući predsjednika

Sada provodim 50 % svog vremena predavajući arhitekturu, urbani dizajn, i baveći se istraživanjem, dok se preostalo vrijeme posvećujem mom radu vezanom za Bosnu.

POSJETA KATOLIČKOJ ŠKOLI ‘ENGLESKI MUČENICI’ I SIXTH FORM COLLEGEU

Dakle, moje putovanje je započelo organizovanjem događaja, borio sam se s tim S govorim, ali postepeno, koliko god bolno bilo govoriti, počelo je postajati bolnije ostati nijem. Jednom kad sam počeo, nisam mogao prestati; sada govorim u školama, fakultetima, univerzitetima, vladinim institucijama, crkvama, džamijama itd. Trenutno stvaram i obrazovne materijale i programe, što je vrlo potrebno, širim svoj uticaj po cijeloj zemlji, trenutno radim na školskom projektu koji planiramo provesti u više od 250 škola širom Velike Britanije.

Ponekad posjećujem škole s onim koji su preživjeli Holokaust, djeca često budu šokirana kad me vide jer sam relativno mlad, a također su šokirana kad počnem opisivati koncentracione logore, mučenja, genocid i slično, jer su navikla gledati te stvari kao crno-bijele slike, stvari koje su se dogodile davno. Bosna nam je podsjetnik da ne smijemo biti zadovoljni, da ne smijemo uzimati mir zdravo za gotovo, da mir nije odsustvo rata, već nešto na čemu moramo raditi i održavati ga. Događaji posljednjih nekoliko godina širom svijeta naučili su nas da ne uspijevamo…

POLITIČKI PREOKRETI ŠIROM SVIJETA, BRINE ME ŠTA TO ZNAČI ZA BOSNU

Kako gledate na situaciju u BiH?

– Svjedoci smo dolaska ekstremno desnih stranaka na vlast širom Evrope, posebno na antimigrantskim, antiislamskim ili antimuslimanskim platformama; svjedoci smo političkog pomaka koji dolazi već neko vrijeme, vidimo stvari koje možda ne bi bile prihvatljive prije 5 godina, a sada su sasvim normalne. Primjećujemo politički preokret širom svijeta i kršenje ljudskih prava. Brine me šta to znači za Bosnu, i nažalost, ne znam da li imamo političke predstavnike koji imaju viziju koja će nas voditi kroz ovo.

Iako redovno posjećujem Bosnu, još uvijek gledam na situaciju u Bosni kao autsajder. Ne mogu imati isto razumijevanje situacije kao neko ko tamo živi, i ne bih se želio pretvarati da to činim. Iz onoga što vidim, situacija u Bosni je zabrinjavajuća; imamo mir na papiru, ali nisam siguran je li to stvarni mir. Mislim da se trebamo zapitati što znači mir. Mir ne može biti samo odsutnost rata; mir mora biti puno više od toga.

Kako možemo reći da živimo u miru kada ratni zločinci otvoreno bivaju slavljeni, kada u Bosni i danas ima više od 7.000 nestalih osoba, kada oni koji su ubijali i silovali članove naših porodica slobodno šeću, kada imamo fašiste koji otvoreno šire istu mržnju koju smo čuli devedesetih godina, kada vidimo institucionalizaciju te mržnje, kao primjer, kroz izgradnju muzeja Hrvatskog vijeća obrane u nekadašnjem koncentracijskom logoru u Mostaru, postavljaju temelje za buduće zločine.

borba smaje beše za istinu o bih: od pakla dretelja do kraljevske palače!
BORBA SMAJE BEŠE ZA ISTINU O BIH: OD PAKLA DRETELJA DO KRALJEVSKE PALAČE!

Je li to mir? Ovo ne može biti mir, i bojim se da smo zavedeni da vjerujemo i prihvaćamo ovo kao takvo.

Ne vidim Dodikov poziv za secesiju kao bezazlenu retoriku; mislim da su ljudi koji tvrde suprotno naivni. Brinem se zbog svega što se događa u svijetu, da bi se stvari mogle brzo promijeniti na gore u Bosni. Smatram da su oni koji tvrde da ne može biti još jednog rata također vrlo naivni. Za mene je to najveća opasnost i najveća zabluda – misliti da se to ne može ponoviti.

Klasično ratovanje završeno je potpisivanjem Daytonskog sporazuma, i nemam dovoljno prostora da se bavim svim pitanjima vezanim uz taj mirovni sporazum, ali ono što je potpuno jasno jest da isti ciljevi iz 1990-ih i dalje postoje, u mnogim slučajevima isti pojedinci i dalje su prisutni, samo sada koriste druge načine za postizanje tih ciljeva i u velikoj mjeri im uspijeva… Barem za sada.

Imamo hrvatske eurozastupnike koji lobiraju u Evropi, pokušavajući predstaviti Bosance i Bošnjake kao radikale i ekstremiste, što nanosi neprocjenjivu štetu našoj zemlji. Malo se zna o srpskim zločinima u Bosni, ali gotovo ništa o zločinima Hrvatske. Imamo fašiste koji slobodno marširaju na našim ulicama – primjerice, 9. januara u Banjaluci, šta takva poruka šalje građanima Bosne.

Ponovno, sve ove stvari se događaju u srcu Evrope, vidljive za svakoga, baš kao i devedesetih godina. Kako ćemo reagirati na ovo je važno. Mislim da ne uspijevamo, mislim da ne činimo dovoljno da spriječimo ponavljanje devedesetih godina, a iduće godine će pokazati.

Kada govorim o zločinima počinjenim u ime ‘Herceg-Bosne’ i Velike Hrvatske, obično je reakcija ista – ljudi su šokirani što nisu bili poučeni o tome ili što jednostavno ne znaju. Općenito, dopustili smo onima koji su nas ubijali da koriste posljednjih 30 godina kako bi kontrolirali narativ o ratu protiv Bosne i kako bi kontrolirali kako govorimo o vlastitoj patnji.

Koliko Britanci znaju o genocidu u BiH?

– Postoje ljudi koji su čuli za Srebrenicu, ali ne puno više od toga, ali i to se polako mijenja. Također postoje drugi Bosanci koji koriste svoju priču kako bi educirali, i počinjemo uviđati utjecaj toga.

Mislim da tu bosanska dijaspora može odigrati veliku ulogu, ali nažalost, ne dobijamo podršku od bosanske vlade. Imamo veliku dijasporu širom svijeta, aktivnu dijasporu, i mislim da bi Bosna mogla učiniti više kako bi koordinirala i podržala ljude koji rade posao kao i ja. Mi pojedinci svakako možemo napraviti razliku, ali zajedno bismo mogli postići puno više.

Što se tiče rata u Bosni i genocida u Bosni, malo se zna ovdje; još uvijek se dijelom pogrešno označava kao građanski rat, ali to se polako mijenja.

Što se tiče komemoracije, različite ceremonije, vjerujem njih više od 1000, održavaju se širom zemlje svake godine. Ima mnogo divnih ljudi koji rade na ovom poslu širom zemlje.

2018. godine sarađivao sam s lokalnim vijećem u Newcastleu kako bih napisao prijedlog prepoznavanja genocida u Bosni, obavezujući se učiti iz njega te obilježavati ga svake godine.

Kao dio procesa, doveo sam grupu vijećnika i vjerskih lidera u Bosnu te godine. Sljedeće godine sadimo drvo i postavljamo spomenik u krugu gradske vijećnice u čast svih onih koji su ubijeni, a planiramo još jedno putovanje u Bosnu. Nadamo se ponovnom pokretanju naših godišnjih studijskih putovanja u Bosnu od sljedeće godine.

S MAJKAMA SREBRENICE 2018. OVO JE BIO NJIHOV PRVI STUDIJSKI PUT IZ NEWCASTLEA

Uključiti genocid u BiH u nacionalni nastavni plan i program u UK, misija je Vašeg fonda. U kojoj mjeri ste uspjeli? Čini se da ćete prije to uspjeti Vi u UK, nego mi u BiH, gdje je negiranje genocida svakodnevnica.

  • Teško je biti optimističan, iskreno govoreći. Jedini način da stvari krenu nabolje u Bosni jest suočavanje s prošlošću. Imali ste ljude koji vam govore: “Trebamo prestati pričati o prošlosti i trebamo ići dalje”, ali kako možemo ići dalje kada postoji toliko negiranja onoga što nam je učinjeno?

Kako možemo ići dalje kada se ratni zločinci slave kao heroji? Kako možemo ići dalje dok još uvijek tražimo ostatke svojih voljenih? Kako možemo ići dalje kada se grade muzeji za one koji su ubili naše voljene – to nije ići dalje, to je zakopavanje glave u pijesak i nadanje da se ono što se dogodilo u prošlosti neće ponoviti. No, ako smo iz prošlosti naučili išta, to je da se historija za nas ponavlja.

borba smaje beše za istinu o bih: od pakla dretelja do kraljevske palače!
Smajo i njegov brat, juli 1994., ponovno sastavljeni s ocem nakon više od godinu dana bez da se vide (privatni arhiv)

Razumijem situaciju u obrazovnom sistemu u BiH, opet s perspektive autsajdera. Sve dok imamo sistem s dvije škole pod jednim krovom, sve dok postoje škole u kojima djeci nije dopušteno učiti na maternjem jeziku, sve dok se ratni zločinci predstavljaju kao heroji, i mnogo drugih primjera poput ovih, dok imamo toliko diskriminacije i dehumanizacije, teško je biti optimističan u vezi s budućnošću Bosne.

BRITANSKA DJECA UČE O HOLOKAUSTU I GENOCIDIMA

Po zakonu, djeca u Velikoj Britaniji moraju učiti o Holokaustu u školi, ali postoji i “imperativ” da uče o drugim genocidima poput onih u Darfuru, Kambodži, kao i u Bosni. Budući da se malo zna o Bosni, i budući da ima vrlo malo resursa dostupnih nastavnicima, oni obično izbjegavaju genocid u Bosni, i to je ono što pokušavamo promijeniti. Dakle, uz moje obaveze govornika u školama, jer nema boljeg načina učenja o tome nego slušati od ljudi koji su to doživjeli iz prve ruke, nastojimo podržati škole i nastavnike edukativnim materijalima i programima.

Udružio sam se s jednom od najvećih organizacija za borbu protiv rasizma u Velikoj Britaniji, nazvanom “Show Racism the Red Card”, kako bismo razvili petosedmični program za škole baziran na mom djetinjstvu tokom rata. Već sam počeo predavati ovaj program u mnogim školama, a mnoge su škole dodale nastavu o genocidu u Bosni u svoj kurikulum – sada želim ponoviti taj uspjeh na nacionalnom nivou.

Rekao bih da je moj najveći uspjeh došao kroz saradnju s organizacijom “Holocaust Memorial Day Trust” – vodećom britanskom organizacijom za obrazovanje o Holokaustu. Radili smo zajedno nekoliko godina, pružili su mi platformu širom Velike Britanije, i vjerujem da će upravo ta saradnja s njima približiti ostvarenju cilja – dodavanja genocida u Bosni u nacionalni kurikulum Velike Britanije.

Zakonsku izmjenu kojom se zabranjuje negiranje genocida i ratnih zločina te veličanje ratnih zločinaca na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju, nametnuo je u julu 2021. tadašnji visoki predstavnik Valentin Inzko. To je zakon koji se ne provodi. 28 godina od Dejtonskog mirovnog sporazuma, i više od dvije godine od nametanja tog zakona, udruženja žrtava u BiH prisiljena su da traže zaštitu od visokog predstavnika Christiana Schmidta, jer je od države nemaju, da smijeni negatore genocida i presuda međunarodnih i domaćih sudova. Kako izgleda taj “bosanski haos” kada se gleda iz UK?

  • Pozdravljam takav zakon, ali nažalost, trebalo je 28 godina da se donese takav zakon, tokom kojih se nastavljala dehumanizacija Bošnjaka. Mnogi preživjeli su umrli čekajući pravdu dok su oni koji su ubili njihove voljene hodali slobodno i negirali njihovo patnje.

Posljednjih 30 godina propustili smo prilike da ojačamo naše institucije koje bi mogle provoditi takav zakon. Sada imamo zakon koji se ne može provesti, što je samo nastavak naše dehumanizacije. To je pokazatelj koliko su stvari loše u Bosni, koliko smo iznevjerili žrtve i preživjele, koliko smo nemoćni i slabi – fašisti mogu otvoreno negirati genocid bez ikakvih posljedica.

Politički i vojni čelnici tzv. Herceg Bosne osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora pred Tribunalom u Hagu za udruženi zločinački poduhvat u kojem je dokazano da je i bivši državni vrh Hrvatske učestvovao u ratu u BiH. I sami ste žrtva te paratvorevine. Iz Mostara i ove godine tokom slavljenja godišnjice osnivanja HZHB poručuju da su ponosni na sve što je niklo iz nje. Da li Vas to čudi, očekujete li promjenu?

– Nisam iznenađen ili šokiran kad se ovo dešava već 30 godina. Zapravo, bio bih više iznenađen da se to nije desilo. Kako možemo izgraditi mir s ljudima koji slave ratne zločince i paravojne jedinice koje su počinile masovne ratne zločine u Bosni?

Slavlje takvih stvari poziva na ponavljanje devedesetih godina; opet, isti su ciljevi, postavljanje temelja za buduće opravdane zločine. Ovo je radikalizacija potpuno nove generacije bosanskih Hrvata, i samo nanosi štetu našim prijateljima bosanskim Hrvatima i komšijama, dok hrvatski političari konstantno govore o radikalizaciji Bošnjaka. Naši političari ne čine dovoljno da podignu svijest u Evropi o onome što se dešava u Bosni. Znam da se ovdje u Londonu svakako može učiniti više.

borba smaje beše za istinu o bih: od pakla dretelja do kraljevske palače!
S majkama Srebrenice 2018. Ovo je bio njihov prvi studijski put iz Newcastlea

Kada hrvatski nacionalisti kažu da su ponosni na Herceg-Bosnu, volio bih znati na što tačno misle? Je li to Dretelj? Gabela, Ahmići, uništenje Starog mosta? Ubijanje nevinih Muslimana? Kako je biti Bošnjak, posebno ako ste izgubili voljenu osobu, i čujete to od hrvatskih političara. Poruka je jasna, Zato ponavljam, možemo graditi bolju budućnost samo na istini i pravdi, a trenutno ne radimo dobar posao u tom segmentu. Ovo je naš neuspjeh, dopuštamo drugima da kontroliraju našu priču i određuju kako govorimo o našem stradanju.

Na panelu s Oliverom Dowdenom, CBE MP, potpredsjednikom Vlade; kancelarom vojvodstva Lancaster i ministrom u Kabinetu, januar 2023.

Sistematsko uništavanje kulturnog identiteta i arhitektonskog naslijeđa tema je koju istražujete kroz predavanja i istraživanja na Univerzitetu Newcastle, a ono u BiH čini se još traje. Ni 30 godina od rušenja Starog mosta u Mostaru gradske vlasti zvanično ne obilježavaju ovaj tužan datum, na dan rušenja vi ste bili tu, dijete rata. Koliko smo mi godina istinski odmakli od 1993.? Koliko nam decenija treba za priznanje istine? Kako korak dalje kada ne učimo iz historije?

  •  Samo suočavanjem s istinom o prošlosti. Uništenje Starog mosta izvršile su HVO snage uz pomoć HV snaga, mogućnost otvorenog govora o tome i obilježavanjem te brutalne destrukcije možemo pravilno krenuti naprijed i izgraditi bolju budućnost. Bila je ogromna greška što nismo službeno obilježili uništenje Starog mosta, simbola grada, ali to je pokazatelj koliko smo izgubljeni.

Dakle, da nam se nešto takvo dogodi, takav jezivi zločin, i sve ostalo što smo doživjeli u Mostaru, preživjeti sve to, a zatim zanemariti sve to 30 godina kasnije, sramotno je. Ljudi koji su bili sposobni počiniti takav čin, koji ga danas slave, sada nas poučavaju o evropskim vrijednostima i predstavljaju nas kao radikale, zato je komemoracija toliko važna i zbog toga je ovo veliki propust.

Ovako branimo Bosnu, sa svim što se dešava na Balkanu i globalno, sjećanje na prošlost je važnije nego ikad. Varali bismo se ako mislimo da možemo izgraditi sigurniju i bolju budućnost ostajući nijemi.

No, ovo je strategija; uništavanje ili zanemarivanje kulturne baštine jedan je od načina kako se rat i ciljevi iz devedesetih nastavljaju protiv Bosne – nažalost, to se jasno vidi, širom zemlje.

(Vijesti.ba)

The post BORBA SMAJE BEŠE ZA ISTINU O BIH: OD PAKLA DRETELJA DO KRALJEVSKE PALAČE! first appeared on Hayat.ba.

hayat.ba

drugi upravo čitaju