Da, to je taj Alija, predratni pogonski inžinjer u “Boksitu” u Milićima, u agresiji borac, poratni penzionisani oficir Armije R BiH, ratni vojni invalid, čovjek koji je u “koloni smrti” 1995. godine gledao kako mu, samo tridesetak metara dalje, projektil ubija brata, čovjek čiji je otac, također, strijeljan u julu 1995. godine kao i mnogi drugi članovi njegove porodice i koji je, pored svega, svoj život odlučio nastaviti u Maćesima u kojima je rođen.
To je onaj Alija što na svom imanju u Maćesima ima zasađeno hiljadu stabala šljive i oko 400 stabala jabuke i kruške, sa kojih rađaju tone plodova, domaćin čije pčele godišnje donesu bar tonu meda s kojim na sajmovima širom regiona Alija osvaja najzlatnije medalje, sa čijih njiva njegove i ruke njegove supruge i djece uzgoje toliko povrća da ima ne samo za porodicu već i za “druga i i prijatelja, za znanog i neznanog prolaznika”…
“Nema predaje. Teško se jeste bilo suočiti sa smrti kako svojih najbližih tako i mnogobrojne druge rodbine, prijatelja, poznanika, ali svijest da bi očaj u miru značio pobjedu onih koji su željeli da nas nema, nije mi dozvolila da odustanem.
Vratio sam se u svoje Maćehe, sagradio kuću, obradio u ratu zapušteno imanje i danas, kad pogledam svoje voćnjake, znam da bi moj rahmetli babo, koga su dušmani strijeljali misleći da kad ubiju tog starca da će i njegovo potomstvo i imetak ubiti, rekao “aferim sine”.
Jer, moj babo je uvijek govorio da “kad čuvaš babovinu, čuvaš i domovinu” priča za Politicki.ba Alija Hasanović koga smo danas zatekli uz ogromni bakreni kazan u kome se peče čuveni podrinjski pekmez od jabuka.
U dvorištu Alijine kuće u Maćesima već dva dana je moba pečenja pekmeza u kojoj su, uz Aliju, pored supruge mu i njegova djeca, rođaci…
Jedni su na pranju jabuka, drugi se bave mašinom za cijeđenje soka, treći prinose sortirano voće…, dok Alija, uglavnom, nadzire kazan.
“Kazan mora biti bakreni, čist, opran, kao što i voće mora biti čisto i oprano. U ovaj moj bakrenjak stane 120 litara jabukovog soka.
Jučer smo ispekli jedan kazan, danas, ako Bog da, planiramo drugi…
Plan je jedno 300 do 400 kilograma pekmeza.
Ispekli smo i bestilj od šljiva. Planiramo, ako Bog da, jedno 50 metara šljive dati na sušenje.
Dosta od ovog što proizvedemo i prodamo. Važnije od svega je da je sve ovo halal nafaka.
Rodilo je, kažem i voće i povrće, ali da bi rodilo valjalo je i ustati, jer sve se ruku boji”, kaže Alija, poručujući da je “rad farz, samo je važno da je čovjek zdrav”.
Alija Hasanović je, pričaju oni koji ga poznaju, izuzetno “nagodan čovjek”. Jedino zbog čega zna da negoduje jeste ljudska lijenost i neodgovornost.
“U politiku nisam išao. Moja politika je rad. Nema veće političke borbe za opstanak Bošnjaka u entitetu Rs od onog što čine mnogi podrinjski domaćini koji rade, proizvode, stvaraju dohodak.
Imate žene koje su ostale bez svojih muževa i same krenule da stvaraju, proizvode i uz to školuju svoju djecu.
Pogledajte samo šta su svojim radom stvorile sestre Ifeta i Safeta iz Nove Kasabe, ili Senad Omerović iz Konjević Polja i mnogi drugi.
I ja i moja supruga smo svoju djecu iškolovali, ali smo im usadili odnos prema radu kao i odnos prema djedovini, babovini.
Uspjeli smo to samo vlastitim primjerom”, navodi Alija.
U Alijinom bakrenom kazanu, specijalno namjenjenom za pečenje jabukovog pekmeza, 120 litara iscjeđenog jabukovog soka danas je “savrelo” do prvih večernjih sati.
Konačan proizvod, kaže Alije je negdje oko 16 kilograma pekmeza.
“Sutra, opet, jedan kazan. Plan je, rekao sam vam od 300 do 400 kilograma pekmeza. Kad bih proizveo još toliko, mogao bih ga odmah prodati.
Kažem vam, rad se isplati”, poručuje Alija Hasanović, selo Maćesi, općina Milići.
